U 2018. godini suficit opće države je bio 758 milijuna kuna. Zamislimo da je suficit bio 9 milijardi kuna ili oko 2,5 posto BDP-a. Mnogo je različitih mišljenja bi li to bilo dobro ili što bi bilo najbolje s tim novcem učiniti. Jedni bi rasteretili gospodarstvo, drugi bi povećali državnu potrošnju, treći bi to ostavili građanima. U ovoj pretpostavljenoj situaciji ne želim suditi tko je u pravu jer mislim da su pomalo svi u pravu. Stoga ću razmotriti kompromisni scenarij u kojem za svaku namjenu pripada po 3 milijarde kuna. Pokušat ću u grubim crtama sugerirati što bi svaka od tih mjera donijela za proračun i BDP.
Kažu da čitatelji ne vole tekstove s puno brojki i brzo odustaju od čitanja. Ipak ću riskirati i iznijeti puno brojki jer vjerujem u njih. Kao kompenzaciju za to ću koristiti približne, uglavnom okrugle brojke.
Krenimo s rasterećenjem gospodarstva ukidanjem parafiskalnih nameta u iznosu od 3 milijarde kuna. Ono bi taj novac trebalo podijeliti između rada i kapitala, recimo u odnosu oko dvije trećine za rad i jedne trećine za kapital. Plaće bi se mogle povećati za oko 2 posto, a recimo, investicije za 1,5 posto. To bi značilo dodatni porast BDP-a za 0,8 posto.
Ujedno bi se državni prihodi temeljem doprinosa i poreza na dohodak povećali za oko milijardu kuna. Oko milijardu kuna neto dohotka zaposlenih bi se pojavilo kao dodatna potrošnja kućanstava i povećalo je za oko 0,5 posto, a uz pretpostavku da ona čini oko 60 posto BDP-a to je dodatni rast od oko 0,3 posto, odnosno sveukupno 1,1 posto BDP-a. Prikupilo bi se dodatnih 200 milijuna kuna PDV-a, što je ukupno 1,2 milijarde dodatnih državnih prihoda.
Građanima bi se 3 milijarde kuna mogle prepustiti kroz smanjenje poreza na dohodak i povećanjem transfera za starosne mirovine. Neoporezivi dio dohotka bi se mogao podići na 5000 kuna te bi država ostala bez recimo 1 milijarde kuna, ali slično kao i kod povećanja plaća u gospodarstvu to bi rezultiralo povećanom potrošnjom i donijelo rast BDP-a od 0,3 posto i 0,2 milijarde kuna PDV-a. Za povećanje mirovina bi se moglo izdvojiti 2 milijarde kuna te povećati ih za oko 6 posto. Po istoj ranijoj logici potrošnje ovo bi donijelo oko 0,6 posto rasta BDP-a te oko 0,4 milijardi kuna prihoda od PDV-a.
Na kraju spomenimo državnu potrošnju. Ako država troši oko 30 milijardi kuna na plaće medicinskog osoblja, učitelja, profesora i sličnih, mogla bi im povećati plaće za 10 posto. To odmah podiže BDP za oko 0,8 posto te državne prihode od doprinosa i poreza za oko 1,5 milijardi kuna. I opet povećani dohodak povećava potrošnju za oko 1,5 milijardi kuna što je oko 0,9 posto BDP-a i oko 0,3 milijarde PDV-a.
Kada se sve ovo zbroji, to je oko 3,7 posto dodatnog rasta BDP-a. Istovremeno je država odričući se 4 milijarde kuna prihoda, transferirajući 2 milijarde te dodatnom potrošnjom od 3 milijarde kuna ostvarila suficit od 3,6 milijardi kuna. Time bi se moglo pokriti pola duga zdravstvenog sustava. Ovo je tek prva iteracija te bi trebalo uzeti u obzir da povećanje potrošnje znači povećanje nečijeg dohotka te slijede dodatni državni prihodi od doprinosa i poreza na dohodak, pa onda dodatna potrošnja i PDV pa tako dalje i dalje. No, za ovu prigodu bi ta analiza bila previše.
Ovo je pak učinak samo za jednu godinu, a slično je moglo biti i pretprošle godine te bi tako moglo biti i ove i narednih godina. Ipak, najvažnije pitanje je otkuda suficit od 9 milijardi kuna godišnje. Mnogo, ali i puno manje od primarnog suficita. Uz postojeće porezno opterećenje odgovor je na rashodnoj strani proračuna.
O kojim se to proračunskim rashodima radi kojih bi se mogli lako odreći, koji nisu bili nužni, koji su stvar pogrešne političke odluke uz odobravanje ili šutnju većeg dijela struke, koji ne doprinose sadašnjem ekonomskom razvoju nego ga dugoročno guše, a sve u ime neke daleke, navodno bolje budućnosti? Ja znam odgovor. Vi razmislite. Ako ne ide, istražite na Lideru.
Ponavljam da su iznesene brojke i izračuni približni, ali su dovoljno realni da ukazuju na potrebu kritičnijeg odnosa prema ekonomskoj politici, posebice jednom dijelu fiskalne politike. Ovaj prikaz je pojednostavljenje, ali bi takav trebao biti razumljiviji većini čitatelja. Ovo nije niti jedini niti najbolji scenarij, a cilj mu je ukazati da postoje bolji scenariji od ovoga koji živimo, gubeći nadu u bolju budućnost i slušajući kako je ovo najbolje što ekonomska politika može ponuditi. Naravno, tu je nacionalni program reformi kao dobar, zapravo loš izgovor.