Željko Garača: Mirovinska i četvrta industrijska revolucija: sutra će i 65 biti previše

Zagovarati odlazak u mirovinu sa 67 godina potpuno je promašeno. Ljudi će zbog sve veće upotrebe umjetne inteligencije sve mlađi ostajati bez posla. Susrest ćemo se s potpuno novim problemima ekonomske, političke, socijalne, psihološke i druge prirode

Fenomen industrijske revolucije ponovno je u fokusu zbog rasprava o četvrtoj industrijskoj revoluciji. To je, vjerojatno, prvi put da se o takvoj temi raspravlja na početku revolucije. I to govori da je ova industrijska revolucija posebna, drukčija od ostalih. O prijašnjima se govorilo naknadno, ali ni danas ne postoji jedinstveno mišljenje o tome što je točno industrijska revolucija, koliko ih je bilo u povijesti, koliko su trajale, što su bitan sadržaj i učinci. Njima su se bavila najveća imena ekonomske misli, ali koliko je meni poznato, nitko se nije bavio mirovinskim sustavom u tom kontekstu. Za prve tri industrijske revolucije to nije bilo ni važno, ali s četvrtom industrijskom revolucijom to se korjenito mijenja. Aktualno pitanje produljenja radnog vijeka ne promatra se u ovom kontekstu. Je li primjereno na početku četvrte industrijske revolucije produljiti radni vijek?

Prema tehnološkom viđenju, pojednostavnjeno, industrijske su revolucije posljedica iznimnih tehnoloških iskoraka koji su radikalno mijenjali industrijske proizvodne procese i strukture, ali i ostale poslovne, pa i društvene. Tehnološki je napredak stalan i obično se događa u nizu manjih pomaka. Pojavom iznimnih tehnoloških otkrića koja omogućavaju nagli porast produktivnosti govorimo o tehnološkim revolucijama. Njih je bilo i prije industrijskih revolucija, ali tek su s njima učinci postali enormni.

Početak pojedine industrijske revolucije obično se veže uz konkretno tehnološko otkriće. Tako se prva industrijska revolucija veže uz izum parnog stroja Jamesa Watta, druga uz izmjeničnu struju i elektromotore Nikole Tesle, a treća uz integrirane krugove. Treba napomenuti da je parni stroj izumljen prije Watta, elektromotor prije Tesle, a tranzistor je prethodio čipu. No trebalo je da prvotni izumi tehnološki sazru da bi stekli revolucionarni potencijal.

Kreativna umjetna inteligencija

Što je onda pokretač četvrte industrijske revolucije? To je umjetna inteligencija. I opet se ponavlja isti uzorak. Umjetna inteligencija postoji više od pola stoljeća, imala je faze uspona i stagnacije, ali tek je danas dosegnula razinu tehnološke zrelosti koja omogućava radikalne promjene, ne samo u industriji nego u svim područjima ljudske djelatnosti.

Prijašnje tehnološke revolucije omogućavale su znatno povećanje proizvodnosti, pri čemu je čovjek ostajao nezaobilazan proizvodni čimbenik. Čak je trebalo više radnika. S umjetnom inteligencijom stvar se korjenito mijenja. Trendovi pokazuju da će potreba za ljudskim radom biti sve manja, ne samo u domeni fizičkoga rada nego i intelektualnoga. Mnoga će zanimanja nestati. Iako skeptici ne vjeruju da će se to dogoditi s intelektualnim, posebice kreativnim zanimanjima, ja se ubrajam u one koji vjeruju da će umjetna inteligencija nadmašiti ljudsku. Već je niz područja na kojima umjetna inteligencija nadmašuje žive stručnjake. Dio neslaganja o tom pitanju posljedica je mišljenja da umjetna inteligencija mora funkcionirati na algoritmima koje kreiraju ljudi i da ne može biti kreativna. Za mnoge oblike današnje umjetne inteligencije to doista vrijedi, ali već postoje njezini oblici koji posjeduju kreativnost. Trend je jasan: kreativna umjetna inteligencija nužno vodi do kreativnije.

Mirovina sve dalja i sve manja

Na temelju pogrešne analogije s prethodnim industrijskim revolucijama spominje se masovni nastanak novih zanimanja. Vjerujem da zapravo nitko ne zna koja će to zanimanja biti i zašto bi uopće nastala ako umjetna inteligencija može sve. Cjeloživotno obrazovanje za prekvalifikaciju neće mnogo pomoći. S druge strane, cjeloživotno obrazovanje kao usavršavanje postojećih specijalističkih znanja dulje će potrajati jer će zbog toga kasnije doći na udar umjetne inteligencije. Ljudi će ostajati bez posla sve mlađi, a mirovina će biti sve dalja i sve manja. To otvara mnoga pitanja jer ćemo se susresti s potpuno novim problemima ekonomske, političke, socijalne, psihološke i druge prirode. Može li postojeći sustav proizvodnih odnosa i raspodjele u kojem je sve manje sve bogatijih i sve više sve siromašnijih opstati ili će društvo morati doživjeti revoluciju u smislu radikalnih promjena jer industrijska revolucija neće biti dovoljna?

U takvu kontekstu zagovarati odlazak u mirovinu sa 67 godina potpuno je promašeno. To je utemeljeno na potrošenim ideologijama i neadekvatnim iskustvima jer svijet će biti posve drukčiji. Ne vidjeti to vodi u propast. Trebalo bi se razmišljati u smjeru da je i 65 godina previše.