Čini se da je gotovo. Euroskupina je prihvatila Pismo namjere o ulasku Hrvatske u Europski tečajni mehanizam na putu uvođenja eura. Naravno, nema iznenađenja. To je očekivano prvenstveno politička odluka kao što je i sam euro politički projekt koji je prilikom osmišljavanja zanemario bitna ograničenja koja je spominjala ekonomska znanost. Kao što sam nedavno prenio stavove Oliviera Blancharda, euro boluje od mnogih bolesti, ali je ključni problem što ga se ne liječi od karcinoma već od srčanih tegoba.
U eurozonu s dna Europske unije
I u slučaju pristupanja Hrvatske monetarnoj uniji zanemarene su ključne ekonomske pretpostavke za uspjeh Hrvatske s eurom. To se odnosi na pitanje konvergencije, prije svega realne, ali i nominalne. Iako su to osnovne pretpostavke za uspješnost uvođenja, u našem slučaju fokus je usmjeren na nominalne kriterije konvergencije u čemu smo relativno uspješni. Problem je u realnoj konvergenciji koja je potpuno izostala.
Naprotiv, već više od deset godina smo na putu izražene realne divergencije. Moglo bi se reći da je realna konvergencija platila danak postizanju nominalne konvergencije. Dospjeli smo praktično na dno EU, a mi u tom trenutku tražimo pristup eurozoni. Nema logike. Nema ekonomskog opravdanja. Serviraju nam se samo nerealna obećanja. Sve će biti bolje. Zašto? Zašto nominalno dominira nad realnim? Jedini odgovor koji mi se nameće je prikrivanje neuspjeha dosadašnje ekonomske politike u cjelini. Što se tiče same monetarne politike zapravo se može reći da je ona bila vrlo uspješna jer ostvaruje sve svoje ciljeve postavljene ranih devedesetih. Naravno, pravi problem je u tim ciljevima.
Oni koji su dobili priliku kreirati ekonomsku i posebice monetarnu politiku devedesetih zastupali su izražene neoliberalne stavove. Isključivi cilj im je bio izgraditi stabilni liberalni bankarsko-financijski sustav, čiji je strani kapital zaštićen stabilnim tečajem, a ostali se tomu moraju prilagoditi, prije svega troškovno. Nitko ne zaslužuje pomoć centralne banke, ni gospodarstvo, ni građani ni nacionalna država. Tko ne uspije neka propadne. Čak i država i ne samo socijalna. Uspjeli su.
I u krizi je bankarski sektor bio stabilan i ostvarivao velike profite, a svi ostali su se cijelo desetljeće mrcvarili da se vratimo na razinu BDP-a prije krize. Cijena ostvarivanja ciljeva monetarne politike plaćena je propadanjem velikog dijela industrije, lošijim standardom stanovništva, nedovoljnim korištenjem domaćih potencijala, kako radne snage, tako i drugih realnih i financijskih resursa, iseljavanjem i u konačnici demografskom katastrofom. Nastavljamo i dalje. Sažeto, sve se to ekonomski manifestira jazom ostvarenog i potencijalnog bruto domaćeg proizvoda, a još više bruto nacionalnog dohotka koji se od krize nije oporavio ni do danas, a kad će ne zna se.
Neoliberalizmom do daljnje devastacije
Mnogi nisu uspjeli u toj troškovnoj prilagodbi, uz industriju, posebnu cijenu će platiti stupovi socijalne države od obrazovanja, zdravstva do mirovinskog sustava. Naravno, neoliberale za to nije briga jer je po njima glavni problem je što sve nije privatizirano. Kako se nastavlja isti neoliberalni model, s eurom i mastriškim kriterijima, praktično bez monetarne i fiskalne politike, u još tvrđim okvirima, možemo očekivati daljnju devastaciju društva.
U budućnosti ćemo u kontekstu ekonomskih odrednica povećanja konkurentnosti gospodarstva govoriti samo o internoj devalvaciji i austerityu. Grubo rečeno, interna devalvacija znači da treba raditi više za isto ili manje eura. Pitanje je dokle. Interna devalvacija će biti „propisana“ cijelo vrijeme, a kad dođe kriza nećemo imati drugog izbora osim austeritya bez obzira na loša iskustva iz prethodne krize. Iako se od takve ekonomske politike pomalo odustajalo u cijelom svijetu jer je svima postalo jasno da je prociklična u krizi i da samo pogoršava postojeće stanje, mi nastavljamo tim putem.
Interna devalvacija uništavala izvoznike
U prethodnih desetak godina je teret interne devalvacije pao prije svega na izvoznike. Prema nekim izvješćima ta prilagodba je čak 25 posto. Pomoć države u znatnijem poreznom rasterećenju je izostala. Naprotiv, austerity je doveo do povećanja ukupnog poreznog opterećenja kada je izvoznicima bilo najteže. Porezno rasterećenje gospodarstva posljednjih godina je po općoj ocjeni nedovoljno, a i ovo koje se najavljuje nije presudno.
Kao opomenu za budućnost podsjetio bih na neke moje analize mjera koje su predlagane u prethodnoj krizi, ali se na sreću nisu sve ili potpuno ostvarile. Na neke realizirane njihovi su autori bili vrlo ponosni. S druge strane, kada sam predstavljao svoje izračune što neke navodne mjere štednje znače u krizi, pri padu gospodarstva, smanjenju zaposlenosti i rastu nezaposlenosti, nekim se uglednim poduzetnicima dizala kosa na glavi. Oni bi to drugačije, kao u svom poduzeću, otpustili dio zaposlenih, a ostalima smanjili plaću. Evo što su pokazale moje analize za slučaj otpuštanja 40.000 zaposlenih iz javnog sektora ili smanjenje njihovih plaća za 10 posto u vrijeme krize. Analize su se odnosile na 2014. godinu. Nitko ih u međuvremenu nije pokušao demantirati. Ignoriranje nije dovoljno da me razuvjeri.
Suština je u tome da ove dvije mjere u spomenutim uvjetima ne stvaraju prostor za porezno rasterećenje gospodarstva. Ovo je suprotno intuitivnom, na što se prirodno oslanjaju poduzetnici, ali makroekonomija nije intuitivna. Ona funkcionira drugačije od poduzeća.
Državni otkazi u krizi kontraproduktivni
U slučaju otpuštanja 40.000 zaposlenih u javnom sektoru imali bi dodatni pad BDP-a od 1,6 posto, proračunski deficit bi iznosom ostao praktično isti, ali bi se relativni udio u BDP-u povećao. Još gore, došlo bi do gubitka dodatnih 8.000 radnih mjesta u privatnom sektoru.
Slično je i sa smanjenjem plaća u javnom sektoru za 10 posto. Posljedice bi bile: BDP manji za 1 posto, s proračunom je ista situacija kao i u prethodnom primjeru, ali se s ovim gubi „samo“ 5.000 radnih mjesta u privatnom sektoru. Ova mjera je djelomično realizirana i po mom sudu samo je produbila i produžila krizu.
Da ne bude zabune, racionalizacija javnog sektora je nužna, ali je ovdje riječ tome kada to provesti. Sada, kada imamo rast gospodarstva i nedostatak radne snage, krajnji je čas da se racionalizira javna uprava, smanji broj jedinica lokalne samouprave i provedu slične mjere. Ne smijemo čekati krizu.
Što prije ukinuti drugi mirovinski stup!
Linearno smanjenje plaća u javnom sektoru ne smatram racionalizacijom. Naprotiv, zagovaram povećanje plaća nekim djelatnostima od općeg interesa. Prema mojim analizama to neće dovesti do povećanja poreznog opterećenja. Opet jedna teza koja prkosi intuiciji. Ovo je pak u skladu s ranijom tezom da smanjenje plaća u javnom sektoru u krizi ne otvara prostor za porezno rasterećenje.
Mala nada u bolje je da sada imamo jednu veliku poreznu rezervu, istina već preskupo plaćenu, ali kad je već tu iskoristimo je. Bezbolno je. To porezno opterećenje guši nas godinama, ali reakcija na moja upozorenja nema. Porezno opterećenje zbog mirovinske reforme i drugog mirovinskog stupa je enormno, ali što je gore, neproduktivno i jako dugoročno štetno po gospodarstvo. Ostavimo realnom sektoru gospodarstva devet milijardi kuna godišnje umjesto financijskom sektoru. Ukinimo 2. mirovinski stup što prije.