Bez poreza isplate otpremnina većih i od 250.000 kuna
Radniku s 10 godina staža neoporezivo se može isplatiti 64.000 kn, radniku s 30 godina staža 192.000 kn, a s 40 godina rada i 256.000 knOtpremnina je jednokratni primitak radnika kojem prestaje radni odnos bez njegove krivnje, a trebala bi mu pomoći u razdoblju do novog zaposlenja
Porezni propisi potiču socijalne partnere da ugovaraju svote otpremnine višestruko veće od minimuma propisanih Zakonom o radu. Ekonomisti to smatraju lošom praksom
Piše: mr. sc. Marija Zuber
savjetnica-urednica u časopisu Računovodstvo i financije
[email protected]
Tri uvjeta prema Zakonu o radu
Otpremnina za otkaz ugovora o radu propisana je kao obveza poslodavca u čl. 118. (u pročišćenom tekstu, čl. 125.) Zakona o radu. Poslodavac je obvezan radniku isplatiti otpremninu ako su ispunjena sljedeća tri uvjeta:
- da ugovor o radu otkazuje poslodavac
- da razlog prestanka radnog odnosa nije krivnja ili ponašanje radnika
- da je radnik kod poslodavca bio u radnom odnosu na neodređeno ili na određeno vrijeme u trajanju od najmanje dvije godine.
Iako se relativno visoke otpremnine koje su poslodavci obvezni isplatiti radnicima u slučaju otkazivanja radnog odnosa smatraju faktorom koji smanjuje fleksibilnost na tržištu rada i kočnicom povećanom zapošljavanju, u Hrvatskoj se može govoriti o svojevrsnom natjecanju u visini otpremnina. Prema medijskim se natpisima stječe dojam da svako novo otpuštanje više radnika prate sve veći iznosi otpremnina. Poslodavci i sindikati natječu se u međusobnim dokazivanjima, pri čemu prvi dokazuju da je otpremnina od 250 ili 300 tisuća kuna velika svota novca, a drugi da su ti iznosi zanemarivi u odnosu na ekonomsku snagu poslodavca, o čemu svjedoči i najnoviji slučaj radnika TDZ-a. Otpremnina je jednokratni primitak radnika kojem prestaje radni odnos bez njegove krivnje. To je svojevrsna nagrada za vjernost poslodavcu, a trebala bi radniku omogućiti premošćivanje razdoblja od prestanka ugovora o radu do novog zaposlenja.
Razne vrste otpremnina
Zakonom o radu propisana je samo jedna vrsta otpremnine - otpremnina za prestanak ugovora o radu bez krivnje radnika. U kolektivnim ugovorima, pravilnicima o radu, ugovorima o radu, pojedinačnim odlukama poslodavca, sporazumima i drugim izvorima radnog prava ugovaraju se odnosno određuju otpremnine zbog drugih razloga prestanka radnog odnosa, kao što su otpremnine za odlazak u mirovinu, otpremnine zbog ranijeg umirovljenja, otpremnine koje su u funkciji poticanja radnika na dobrovoljni odlazak iz poduzeća, a isplaćuju se u cilju restrukturiranja, otpremnine za sporazumni prestanak radnog odnosa, menadžerske otpremnine i dr. Različiti razlozi prestanka radnog odnosa uvjetuju i različito porezno određenje isplaćenih otpremnina. Neoporezivi iznosi otpremnina propisani su čl. 13. Pravilnika o porezu na dohodak i ovise o vrsti otpremnine koja se isplaćuje.
Najčešći razlozi prestanka radnog odnosa koji imaju za posljedicu obvezu isplate otpremnine su poslovno ili osobno uvjetovani otkazi ugovora o radu koje daje poslodavac. U praksi su rjeđi izvanredni otkazi ugovora o radu koji imaju za posljedicu obvezu poslodavca na isplatu otpremnine.
Poslovno ili osobno uvjetovan otkaz
Poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu daje poslodavac kad za nekog radnika više ne može osigurati obavljanje poslova na radnom mjestu za koje je sklopio ugovor o radu ili na drugom odgovarajućem radnom mjestu, a posljedica je organizacijskih promjena, tehnoloških inovacija ili ekonomskih teškoća koje uvjetuju smanjivanje broja zaposlenih.
Tko ima pravo na dvostruku otpremninu
Radnik koji je pretrpio ozljedu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, a koji nakon završenog liječenja ne bude vraćen na rad, ima pravo na dvostruku otpremninu od iznosa koji bi mu inače pripadao. Takvom je radniku poslodavac dužan ponuditi na sklapanje ugovor o radu za obavljanje poslova koji odgovaraju njegovim sposobnostima, u skladu s mišljenjem i nalazom ovlaštenog tijela. Ako poslodavac ne ponudi takav odgovarajući posao, radnik ima pravo na dvostruku otpremninu. No, ako poslodavac radniku ponudi ogovarajući posao, a radnik odbije ugovor o radu za rad na tim odgovarajućim poslovima, tada u slučaju otkaza ima pravo samo na jednostruku otpremninu.
Osobno uvjetovani otkaz nije posljedica krivnje radnika, već nekih trajnih osobina i sposobnosti radnika zbog kojih ne može ispunjavati obveze iz ugovora o radu u traženom opsegu i kvaliteti. Najčešće se osobno uvjetovani otkaz daje invalidima rada kojima poslodavac ne može osigurati rad na radnim mjestima koja odgovaraju njihovoj smanjenoj radnoj sposobnosti.
Izvanredni otkaz dozvoljen je u slučaju kad zbog neke osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ako je izvanredni otkaz posljedica okolnosti koje nisu krivnja radnika, radnik ima pravo na otpremninu. Pravo radnika na otpremninu uvjetovano je neprekinutim radom kod istog poslodavca u trajanju od najmanje dvije godine. Prema Zakonu o radu, svota otpremnine određuje se u visini jedne trećine prosječne bruto plaće radnika ostvarene u tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca, ali najviše u iznosu šest prosječnih bruto plaća radnika ostvarenih u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.
Povoljnije prema pravilu pogodnosti
Pravo radnika na otpremninu zbog otkaza ugovora o radu propisano Zakonom o radu minimalno je pravo radnika. Drugim izvorima radnog prava (pravilnikom o radu, kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu) može se odrediti, odnosno ugovoriti povoljniji iznos prava na otpremninu. Povoljniji iznos prava na otpremninu može se odrediti tako da se ugovori veći iznos otpremnine (npr. u visini jedne bruto plaće za svaku godinu), da se otpremnina određuje za povoljnije godine radnog staža (npr. za ukupne godine radnog staža u djelatnosti, a ne samo radnog staža kod poslodavca), da se ugovori otpremnina bez ograničenja od najviše šest mjesečnih plaća i dr.
U slučaju različitog određivanja prava na otpremninu u različitim izvorima radnog prava koji obvezuju poslodavca primjenjuje se pravilo pogodnosti iz čl. 7a. Zakona o radu prema kojem radnik ima pravo na onaj iznos otpremnine koji je za njega najpovoljniji.
Neoporezive i oporezive otpremnine
Jednokratni dodatak iz sredstava Zavoda za zapošljavanje
Osim prava na otpremninu koju isplaćuje poslodavac, radnici kojima je ugovor o radu prestao zbog poslovno ili osobno uvjetovanih razloga imaju prema Zakonu o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti pravo na jednokratni dodatak, u sljedećim iznosima:
- u visini dvije najviše mjesečne novčane naknade (2.000 kn) ako je radnik proveo na radu kod posljednjeg poslodavca 20 i više godina
- u visini četiri najviše mjesečne novčane naknade (4.000 kn) ako je radnik proveo na radu kod posljednjeg poslodavca 25 i više godina
- u visini šest najviših mjesečnih novčanih naknada (6.000 kn) ako je radnik proveo na radu kod posljednjeg poslodavca 30 i više godina.
Pravo na jednokratni novčani dodatak koji se isplaćuje iz sredstava Zavoda za zapošljavanje ne ovisi o svoti otpremnine koju je radnik ostvario kod poslodavca. To je dodatno pravo, propisano za sve radnike u istom iznosu. Jednokratni novčani dodatak isplaćuje se prilikom isplate prve mjesečne naknade za nezaposlenost i ne podliježe plaćanju poreza na dohodak.
Neoporezivo se mogu isplatiti samo dvije vrste otpremnine i to do visine propisane čl. 13. Pravilnika o porezu na dohodak. Neoporezivi su sljedeći iznosi otpremnina: otpremnina zbog poslovno i osobno uvjetovanog otkaza ugovora o radu propisana je u visini 6.400 kn, a za invalide rada u visini 8.000 kn, za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca koji otkazuje ugovor o radu, pri čemu porezni propisi ne ograničavaju najvišu svotu neoporezive otpremnine te otpremnina za odlazak u mirovinu u svoti od 8.000 kn po radniku.
Sve su druge otpremnine u poreznom smislu izjednačene s isplatom plaće i podliježu plaćanju doprinosa iz plaće, doprinosa na plaću i poreza na dohodak odnosno prireza. Isto tako, u slučaju kad se otpremnine za otkaz ugovora o radu bez krivnje radnika i otpremnine za odlazak u mirovinu isplaćuju u svotama većim od propisanoga neoporezivog iznosa, razlika iznad neoporezivog iznosa u poreznom se smislu smatra isplatom plaće radnika. Obveza plaćanja poreza na dohodak i propisanih doprinosa iz i na plaću postoji nezavisno od toga kad se isplaćuje otpremnina, u vrijeme dok je radnik još u radnom odnosu ili nakon prestanka radnog odnosa.
Široka porezna ruka
U odnosu na visinu otpremnine propisanu Zakonom o radu, neoporezivi iznosi otpremnine određeni su u značajno većem iznosu. Ako znamo da je prosječna mjesečna bruto plaća u Hrvatskoj oko 6.000 kn, a pravo na otpremninu određuje se u visini jedne trećine plaće (najviše šest plaća), proizlazi da radnik za 10 godina radnog staža kod istog poslodavca ima pravo na otpremninu u visini 20.000 kn (1/3 od 6.000 kn x 10 godina), a za 30 godina staža u visini 36.000 kn (6 x 6.000 kn). Porezni propis je vrlo široke ruke i određuje da se radniku s 10 godina staža neoporezivo može isplatiti otpremnina u visini 64.000 kn, a radniku s 30 godina staža u visini 192.000 kn. Nisu usamljeni primjeri u praksi da se radniku koji je 40 godina proveo na radu kod istog poslodavca isplaćuje neoporeziva otpremnina u visini 256.000 kn.
Time porezni propisi potiču socijalne partnere da u izvorima radnog prava ugovaraju svote otpremnine višestruko veće od minimuma propisanih Zakonom o radu. I dok ekonomski analitičari ukazuju na loše strane sustava koji potiče jednokratnu potrošnju, porezni propisi takvu praksu stimuliraju.
