Preuzimanje Dukata od strane jedne od vodećih europskih mljekarskih grupacija izazvalo je burne reakcije. Transakcija se ocjenjuje od dobre za Dukat, rizične za kooperante do uvredljive za vladajuću političku elitu.
Piše: mr. sc. Damir Novotny Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Kako bi se izbjegao svaki nesporazum, valja naglasiti da se o temi ulaska krupnoga međunarodnoga kapitala u domaću ekonomiju ne može raspravljati kao da je riječ o dilemi ‘za ili protiv‘ kapitala. Hrvatska se ekonomija mora temeljiti na slobodnom poduzetništvu i neometanom kretanju kapitala pa je tako i ovo preuzimanje u odnosu na slobodno djelovanje tržišta posve legitimno. Nitko, naime, nema pravo osporavati privatnu prodaju paketa dionica u bilo kojoj domaćoj privatiziranoj kompaniji. Stoga je posve izlišna Vladina intervencija i uplitanje u već dogovorenu transakciju. Prodaja Dukata nije samo privatna stvar njihovih dioničara i nije tek najava drugog vala privatizacije, već ima neusporedivo, zapravo daleko šire konotacije i paradigmatsko makroekonomsko značenje.
Proizvodnja i prerada mlijeka dugi je niz godina bila jedna od intenzivno subvencioniranih poljoprivrednih industrijskih grana i u Hrvatskoj i u EU. Još donedavno Dukat je uvozio subvencionirano europsko mlijeko. Snažnije okretanje Dukata razvoju kooperantskih odnosa s domaćim proizvođačima nije strateška odluka te kompanije donesena radi razvoja domaće proizvodnje mlijeka, već neposredna reakcija na smanjivanje i ukidanje subvencija u EU. Dukat se okreće domaćem tržištu, ali i hrvatskoj Vladi na koju vrši velik pritisak za povećavanje poticaja proizvodnji mlijeka. Vlada naravno popušta tim pritiscima i povećava subvencije. Mljekarska industrija, uz brodogradnju, uživala je najveće državne potpore i visoke carinske zaštite. Zahvaljujući dugogodišnjim agrarnim politikama i transferima iz agrarnog proračuna EU, francuska industrija proizvodnje i prerade mlijeka prerasla je nacionalne okvire. Kapaciteti proizvodnje mlijeka nadilaze potrebe potrošnje EU. Zapadnoeuropska mljekarska industrija naprosto ima goleme viškove koje je na unutrašnjem tržištu teško prodati pa je jednostavno osuđena na ekspanziju.
Integracija nakon preuzimanja znači pretvaranje poduzeća u lokalnu taktičku poslovnu jedinicu bez strateških ingerencija i s jasnim fokusom na hrvatsko tržište. Globalne kompanije imaju razvijene i globalne lance nabave pa je u tom smislu bilo koji hrvatski dobavljač posve nekonkurentan nekom dobavljaču iz EU, Kine ili Indije
Obećanja da bi Dukat mogao postati centar ekspanzije u regiji Jugoistočne Europe mogu imati tek vrlo ograničeni doseg. Dukat može biti jedino odlična poluga za dublju penetraciju Lactalisovih brendova na hrvatsko tržište, a ne proizvodna lokacija koja bi rasla na izvoznoj ekspanziji
Druge velike svjetske regije nisu osobito veliki potrošači mlijeka i mliječnih proizvoda pa su europski mljekarski igrači prisiljeni tražiti područje svoga rasta u zemljama Istočne i Jugoistočne Europe. Obećanja da bi Dukat mogao postati centar ekspanzije u regiji Jugoistočne Europe, kao što to najavljuju vodeći ljudi Lactalisa, a domaći političari bez zadrške prihvaćaju, mogu imati tek vrlo ograničene dosege. Dukat može biti samo odlična poluga za dublju penetraciju Lactalisovih brendova na hrvatsko tržište, a ne proizvodna lokacija koja bi rasla na izvoznoj ekspanziji. Glavna prepreka širenju u regiji, a zapravo je riječ o BiH i Srbiji, mogu biti koncentracijski procesi u maloprodaji, njihovo inzistiranje na private labelingu te njihova vertikalna integracija s manjim lokalnim proizvođačima.
Dakle, šanse za snažniji regionalni rast Dukata jednako su male kao i šanse za izvoz proizvoda toga domaćeg proizvođača na tržište EU. Dukatu preostaje prostor za rast na uvozu vrlo etabliranih Lactalisovih proizvoda i prodaja na hrvatskom turističkom tržištu. Unatoč umirujućim političkim tonovima, ta bi transakcija mogla predstavljati veliki trošak za hrvatsko gospodarstvo u budućnosti i dobra je samo za dvije zainteresirane strane: dioničare Dukata i Lactalis. Vlada i proizvođači mlijeka - kooperanti Dukata, koji u izbornoj godini mogu biti vrlo neugodni za vladajuću političku garnituru, koliko je javnosti poznato imaju samo nekoliko obećanja i ništa više.
Rast dioničarske vrijednosti Dukata nije rezultat samo uspješnog upravljanja, kao što se to često može čuti. Neočekivano visoka vrijednost transakcije transfera 90-postotnog paketa Lactalisove kompanije u nekoj od porezno mirnijih europskih regija i rezidenta Švicarske Konfederacije Luke Rajića ostavlja otvorenim cijeli niz mikro i makroekonomskih pitanja. Subvencioniranje domaće proizvodnje mlijeka u visini gotovo jedne trećine nabavne cijene, uz istodobno zadržavanje visokih carinskih zaštita, neposredno je utjecalo na stvaranje visoke vrijednosti Dukata. Država, dakle, ima osjećaj da je u toj transakciji na neki način prevarena, i utoliko se mogu razumjeti reakcije aktualne Vlade. Iako vlasnik Lactalisa, u maniri smirenog i iskusnog pregovarača, s predstavnicima izvršne vlasti lakonskim obećanjima umiruje domaće političare, razlozi za zabrinutost ostaju. Ovdje nije samo riječ o budućnosti jednog poduzeća i njegovih domaćih dobavljača, bez obzira na to koliko je to poduzeće važno za nacionalnu ekonomiju. Prodaja Dukata francuskoj privatnoj kompaniji predstavlja zapravo debakl ekonomskih i agrarnih politika hrvatskih vlada.
Integracija domaćih poduzeća s neusporedivo većim međunarodnim kompanijama po definiciji ne može biti dobra za ostvarivanje ekonomskih ciljeva. U većini dosadašnjih spajanja velikih hrvatskih poduzeća s međunarodnim pandanima, poput Hrvatskih telekomunikacija s Deutsche Telekomom, Plive s američkim Barrom te Dukata s francuskim Lactalisom postoji izražena asimetrija poslovnih veličina, informacija, znanja i motiva. Međunarodni strateški ulagači u pravilu su zainteresirani za preuzimanja poduzeća s visokim udjelom na domaćem tržištu. Integracija nakon preuzimanja, što će biti posebno izraženo nakon ulaska Hrvatske u punopravno članstvo EU, gotovo u pravilu znači pretvaranja domaćih poduzeća u lokalnu taktičku poslovnu jedinicu bez strateških ingerencija i s jasnim fokusom na domaće tržište.
Globalne kompanije koje na taj način ulaze na hrvatsko tržište imaju razvijene i globalne lance nabave; u tom je pogledu bilo koji domaći dobavljač posve nekonkurentan nekom dobavljaču iz EU, Kine ili Indije. Svejedno je li riječ o poljoprivrednim proizvodima, industrijskim sirovinama ili robama za široku potrošnju, hrvatski dobavljači jednostavno ne mogu biti konkurentni. S druge strane, međunarodne kompanije imaju rutinsku globalnu strategiju koja odvaja lanac nabave od integracije na lancu prodaje. Ina ne treba MOL-u da bi razvijala rafinerijske kapacitete ili da bi preko nje nabavljao naftu, već gotovo isključivo kao kanal distribucije petrokemijskih proizvoda. Zašto bi u slučaju Lactalis i Dukat trebalo biti drugačije?
U svojoj gladi za javnom potrošnjom država ne prepoznaje opasnosti. Hrvatska je jedina zemlja u tranziciji u kojoj relativno visoka strana ulaganja nisu rezultirala povećavanjem zaposlenosti i rastom izvoza. S obzirom na rast domaće privatne potrošnje u razdoblju do ulaska u EU može se očekivati snažan pritisak globalnih kompanija na poduzeća hrvatske prerađivačke industrije. To je svakako dobra vijest za njihove vlasnike i dioničare, koji će moći ostvariti solidne kapitalne dobitke, ali je zasigurno vrlo loša vijest za Vladu. Gospodarski rast i otvaranje novih radnih mjesta može se ostvariti jedino novim ulaganjima u poduzećima sposobnima širiti svoje poslovanje izvan i iznad granica domaćeg tržišta. Upravo zbog toga primarnoga političkog zadatka, sadašnja i buduće hrvatske vlade moraju prije nego što bude prekasno strukturati nove industrijske i fiskalne politike kojima bi se zaštitile grane domaće prerađivačke industrije u kojima će se moći kreirati vrijedna radna mjesta.
Lactalis ne bi mogao kupiti nijednu austrijsku mljekaru, koje su inače veliki izvoznici u EU, zbog složenih sustava vlasništva i zaštite austrijske države. Iz istih razloga francuski industrijski div Danone nije prodan američkom PepsiCo-u. Možemo li očekivati da će hrvatska Vlada pomoći domaćim proizvođačima mlijeka da, prema uzoru na austrijske kolege, sagrade svoje mljekarske kapacitete koji će uspješno konkurirati Dukatu? Nadajmo se da je politička elita naučila dovoljno lekcija i da možemo očekivati nove industrijske politike koje će domaće poduzetnike podržati u obrani svojih tržišnih pozicija i radnih mjesta.
| Nova podjela rada na globalnoj sceni |
| Ako Uprava Lactalisa ima namjeru da iskoristiti Dukatovu tržišnu poziciju, kao snažan kanal distribucije svojih proizvoda na hrvatskom tržištu, vrlo će teško opravdati ulaganje veće od dvije milijarde kuna u većinski paket dionica ovog poduzeća. Jednako tako, bilo bi protivno logici uspješnoga strateškog upravljanja da Lactalis, nakon neminovnog pada zaštitnih carinskih barijera, ne uključi Dukat u svoj lanac nabave mlijeka u Francuskoj i Belgiji. Zapadnoeuropski proizvođači mlijeka izgradili su visku produktivnost i ekonomiju obujma, pa zasigurno mogu biti konkurentniji malim hrvatskim proizvođačima. Na globalnoj industrijskoj pozornici na djelu je nova podjela rada. Mala tržišta i male kompanije poput hrvatskih, moraju pronaći svoje uske globalne niše unutar kojih bi prodavale proizvode s višom dodanom vrijednošću. Alternativa tome je fokus na uže domaće ili regionalno tržište na koje moraju prodirati samostalno, uz podršku Vladinih industrijskih politika i domaćega kapitala. Slovenija je najbolji primjer primjene takve strategije, u sklopu koje uza snažnu državnu podršku slovenske kompanije povećavaju regionalne tržišne udjele bez integracije s globalnim kompanijama. |
| Kraj |