Božićne i novogodišnje čestitke s motivima Hoto tornja i Castellum Centra već su bile otisnute, ali do trenutka kad su ih poslovni prijatelji dobili, Horvatinčić je svoje nekretnine morao prodati Hypo banci
Piše: Ivica Grčare-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Je li Tomo Horvatinčić zbog poslovnih teškoća morao prodati svoj Hoto poslovni toranj, u kojem posluje T-HT, i Castellum Centar, poslovni objekt u Hebrangovoj ulici u Zagrebu, ili je, kao što je službeno objavljeno, samo prenio svoje poslovanje na Hypo Alpe-Adria-Immobilien AG? Na Horvatinčićevim božićnim i novogodišnjim čestitkama koje ovih dana šalje poslovnim prijateljima otisnuti su Hoto poslovni toranj, Castellum Centar i Hoto kuće, kao da prodaje ili prenošenja poslovanja nije ni bilo.
Upućeni kažu da je Horvatinčić isplaćen po svim točkama ugovora o kupoprodaji nebodera u kojem posluje T-HT i Castellum Centra, a taj je posao obavljen na brzinu pa se nisu stigle otisnuti nove ‘hoto čestitke‘ na kojima bi se izbjeglo pojedinačno navođenje svih dosadašnjih ‘hoto objekata‘.
Iz biografije
• rođen 1948.• prometnik• milicijski službenik• privremeni rad u Karlsruheu• gostioničar i hotelijer • direktor Dinama• građevinski poduzetnik
Da se Horvatinčić zbilja suočio s poslovnim teškoćama, pokazuju i ubrzane statusne promjene u njegovim brojnim tvrtkama osnivanim za građenja pojedinih objekata i naselja kao što su konzalting, upravljanje nekretninama itd. Većina tih ubrzanih statusnih promjena, osobito promjena kapitala, evidentirana je u Sudskom registru od sredine 2004. do praktično ovih dana.
Nesuđeni hotelijer
Portretiranje Tome Horvatinčića kao da oslikava više veoma različitih osoba. Rođen je 1948. godine u Rakovu Potoku, mjestu na staroj cesti od Zagreba prema Jastrebarskom. No ubrzo nakon Tomina rođenja obitelj se seli u Pleternicu kraj Požege. Završio je srednju i višu školu za prometne tehničare. Radio je najprije na autobusnom kolodvoru u Požegi i poslije u SUP-u kao šef odjela za izdavanje vozačkih i prometnih dozvola. Tijekom školovanja i prvih zaposlenja aktivno igra nogomet u pleterničkoj Slaviji i rukomet u požeškoj Slavoniji.
Od 1971. Tomo Horvatinčić u Karlsruheu u Njemačkoj vodi dnevni restoran koji se noću pretvara u bar. Vraća se u domovinu i na tromeđi samoborskih sela Novaka, Strmca i Svete Nedelje kupuje gostionicu Kod tete Marije koju postupno preuređuje u restoran Babilon i kasnije u prvi privatni hotel (pod istim nazivom).
U sumraku socijalističkoga gospodarskog sustava Horvatinčić kao ugostitelj zna dobro iskoristiti ‘zlatno doba narudžbenica‘, odnosno doba tzv. poslovnih ručkova na račun tada društvenih poduzeća. Kao uspješan ugostitelj postaje i predsjednik NK Samobor, gdje uspostavlja dobre poslovne kontakte i s Marinkom Bobanom.
U to vrijeme i na Dinamovim utakmicama u Zagrebu ističu se reklamni panoi restorana Babilon sa sloganom ‘deset minuta od centra Zagreba‘, a tim se sloganom Horvatinčić koristi i danas u dosta slaboj prodaji tzv. hoto vila izgrađenih na gmajnama pokraj Svete Nedjelje. Horvatinčić je kupovao gmajne (njemački gemein - javni pašnjaci) po iznimno povoljnim cijenama računajući da na tim livadama ubrzo mora početi izgradnja zagrebačkih prigradskih naselja.
U svemu tome sportski rad Horvatinčiću koristi u stvaranju poslovnih veza kad djeluje zajedno s Josipom ©ojićem, direktorom bankrotirane Komercijalne banke, također sportskim radnikom. Tomo Horvatinčić jedno je vrijeme bio i direktor maksimirskog prvoligaša promjenjiva imena, a Komercijalnu banku mnogi su u to vrijeme zvali ‘HDZ-ovom kasom uzajamne pomoći‘ ili ‘Dinamovom bankom‘.
Zbog slabije prodaje hoto vila i nepopunjenosti Castellum Centra Horvatinčić je zapao u financijske teškoće koje ne možemo nazvati nesolventnošću, već nelikvidnošću. No nije li to ‘sudbina‘ većine građevinskih poduzetnika?
Ogorčen time što je Upravni odbor HFP-a 1994. odbio njegovu ponudu za kupnju 41,6 posto dionica hotela Dubrovnik na zagrebačkom Jelačićevu trgu, Horvatinčić izjavljuje da će ponovno otići u inozemstvo slijedeći primjer mnogih kolega ugostitelja koji su u Hrvatskoj pokušali uložiti svoj novac i, nakon što u tome nisu uspjeli, opet morali otići u inozemstvo.
Astrološki rečeno, slijedi vrlo nepovoljno razdoblje za Horvatinčića, opterećeno osobnim problemima koji su kulminirali 1997. rastavom s prvom suprugom i razlazom s već odraslim sinovima te teškom neizlječivom bolešću. Ipak, slijedi i uspješno zaliječenje, a i novi brak s današnjom suprugom.
Oporavljenom Horvatinčiću nakon propalog ulaganja u hotel Dubrovnik kao utješna investicija nudi se zapuštena zgrada u najstrožem središtu Zagreba u Hebrangovoj ulici. Naručuje se projekt preuređenja u luksuzni hotel, no sve se jako zakompliciralo kad je zamišljeno proširenje i na susjednu zgradu, u kojoj su vlasnici u međuvremenu otkupljenih stanova znali iskoristiti neočekivanu investiciju i dobro prodati stambene kvadrate zapuštenih stanova.
Pokazalo se, međutim, da ni uza sve dobre veze nije bilo moguće dobiti dozvole za otvaranje hotela pa je uslijedilo više prenamjena objekta, što nije bilo lako s obzirom na to da su zgrade u Hebrangovoj bile po zaštitom Zavoda za zaštitu spomenika. Na kraju su zgrade prenamijenjene u poslovni kompleks pod nazivom Castellum Centar. Financijske teškoće zbog zastoja u obnovi i lutanja u određivanju namjene zgrade u Hebrangovoj Horvatinčić prevladava zahvaljujući aranžmanu s Ivicom Mudrinićem, odnosno s današnjim T-HT-om koji se privremeno useljava u Castellum Centar do dovršenja u međuvremenu započete gradnje Hoto poslovnog tornja na Savskoj cesti blizu središta Zagreba. Ohrabren uspješnim ‘akrobacijama‘ u prenamjenama palača pod zaštitom Zavoda za zaštitu spomenika Horvatinčić se upušta i u kupnju i iseljavanje stanara iz palače na Zrinjevcu broj 10, čiji veći dio iznajmljuje stranom veleposlanstvu.
Seljačka nadmetanja u ZagrebuU seoskim sportskim ekipama kapetane biraju prema kriteriju tko može najjače napucati loptu. U skladu s tom tradicijom Dinamovi bivši i sadašnji funkcionari Horvatinčić i Zdravko Mamić u medijima se nadmeću tko će od njih dvojice izgraditi viši neboder u Zagrebu. U prosincu 2003. Horvatinčić u medijima najavljuje da će izgraditi neboder sa 104 kata visok 376 metra, da će gradnja početi 2005. i biti dovršena za dvije godine, ‘kako bi Hrvatska ušla u EU s najvišom zgradom u Europi‘.
Za utjehu urbanim Zagrepčanima, Horvatinčić obećava da taj neboder neće biti izgrađen u središtu Zagreba. Horvatinčić odustaje od izgradnje ‘svojeg‘ nebodera, što se, nažalost, ne može reći i za ostale građevinske poduzetnike koji su poput Josipa i Borisa Kordića odlučili iskoristiti nadmetanje Mamić-Horvatinčić i počeli gradnju nebodera pod nazivom Eurotower na križanju Vukovarske, Lučićeve i Humboldtove ulice.
Promjene statusa u Sudskom registru Horvatinčićevih tvrtki od 2004. do danas
Hoto grupa d.o.o. Zagreb Hoto konzalting d.o.o. Zagreb Hoto Kuće Sveta Nedelja Strmec Hoto Kuće Sveta Nedelja Strmec (promijenjena)Hoto poslovni toranj d.o.o. ZagrebHoto upravljanje Zagreb Hoto Zagreb d.o.o. za poslove upravljanja Hoto Zagreb d.o.o. za ugostiteljstvo (ugašen) Castellum d.o.o. Zagreb Dominium d.o.o. Zagreb (pripojena Castellumu)
Nakon dovršenja Hoto poslovnog tornja i useljenja T-HT-a Castellum Centar više nije potpuno popunjen, a na naplatu istodobno stižu i računi za izgradnju hoto naselja na gmajni kraj Svete Nedjelje, a prodaja stanova u tom naselju ne teče prema očekivanjima investitora.
Mnogi su zainteresirani odustali, kažu, zbog toga što je u tzv. urbanim vilama ‘zgusnuto‘ previše stanova pa to više nisu očekivane ‘kućice u nizu‘ s malo zelenila u organiziranom naselju, kao što je bilo najavljivano.
A ‘deset minuta od centra‘ imati zapravo stan, a ne kućicu u nizu s komadićem zelenila nije baš neka prednost jer ako se stanuje u stanu, bolje je da on bude u centru, a ne ‘deset minuta od centra‘.
Zbog slabije prodaje hoto vila i nepopunjenosti Castellum Centra Tomo Horvatinčić zapao je u financijske teškoće koje su možda više likvidnosne (trenutačni nedostatak novca koji se može prevladati), a manje nesolventne (trajna nesposobnost podmirivanja obveza). No nije li to ‘sudbina‘ većine građevinskuh poduzetnika?