Salomon je Janici dao više novca nego što je zbog njezinih pobjeda prodao skija, ali njezin je utjecaj bio presudan na tržištima čije su zvijezde vozile na Salomonu, a vozila je i Janica Kostelić
Ma, Janica je zaigrano dijete. Te rukavice s jednim prstom, te u kojima ona skija, to nitko ne radi... A tvrtka Invicta će, samo zbog Janice, proizvoditi iste takve – rekao mi je Ante Kostelić koji dan nakon Janičina showa bez štapa i rukavice na Sljemenu.
Doista, baš kako se ‘onaj‘ kantautor našalio kad su ga u poreznom uredu, kad je popunjavao obrazac, pitali uzdržava li on druge članove obitelji, i Kostelić se ima pravo ozbiljno našaliti i odgovoriti: ‘Eh, kolike li obitelji ja uzdržavam...‘
Proizvođač skija Salomon možda nije platio najviše, ali od svih obitelji koje imaju izravnu korist od rezultata i popularnosti obitelji Kostelić najviše ih vjerojatno radi u Salomonu.
Janica ne prodaje novine
Da je Hrvatska nogometna, a s vremena na vrijeme – od trijumfa do trijumfa rukometaša ili tenisača – rukometna i teniska zemlja, urednici dnevnih novina uvjerili su se kad su skijanje podigli na razinu najpopularnijih sportova. Prodaja se nije povećala. Upravo je fascinantno koliko tradicija diktira popularnost, a s time i zaradu od sporta, a to nije samo hrvatski slučaj. Recimo, odbojkaše Sjedinjenih Država na čelu s najboljim svih vremena Karchem Kiralyem u domovini su uzdizali u nebesa jer su prekinuli dominaciju Sovjetskog Saveza i od 1984. i Olimpijskih igara u Los Angelesu do Seula 1988. godine osvojili sve što se osvojiti moglo, uključujući i Svjetsko prvenstvo u Parizu 1986. Međutim, kad je skupina investitora organizirala profesionalnu ligu, ona se pokazala toliko neprofitabilnom da su je nakon samo nekoliko kola ugasili. Amerikancima su bili zanimljivi ogledi sa Sovjetima, ali međusobni mečevi heroja niklih na sveučilištima za njih su – u usporedbi s nedodirljivim bejzbolom, američkim nogometom, košarkom, hokejem na ledu, pa čak i revijama na ledu – bili grozno dosadni. Što se tržišnog aspekta tiče, Hrvati su se već toliko navikli da Janica Kostelić ostvaruje štošta blisko nemogućemu da nepokrivanje skijanja – a skijanje je obitelj Kostelić – za posljedicu ima gnjev publike, a porast prodaje novina, i to minimalan, može se očekivati samo nakon drastičnih pomicanja Janičinih mogućnosti.
Evo i živih primjera što znači reklama u svijetu skijanja.
‘Svaki proizvođač skija koji se odrekao suradnje sa zvijezdama ili nije mogao platiti koliko je bilo potrebno, propao je‘, kaže otac slovenskog skijanja Tone Vogrinec. Dogodilo se to svima koji su gubili prvake, talijanskom Lamborghiniju, američkoj tvrtki K2, Koestle je propao... Na kraju krajeva, Elan jedva preživljava jer nema ugovore sa zvijezdama.
Treba napomenuti da Elan, dok na tim skijama nije počeo pobjeđivati Ingemar Stenmark, nije bio popularan čak ni u Sloveniji, a kamoli u Europi ili Americi. A Stenmark je, zbog svoje konzervativnosti i tvrdoglavosti, doista bio maneken kakav se samo može poželjeti.
Ne samo da nije mijenjao model skija nego je skijao na istom paru skija sve dok se one ne bi toliko istrošile da se na njima više nije moglo skijati. ‘Dok pobjeđujem na njima, ne treba ih mijenjati‘, govorio je Stenmark, a pobjeđivao je i pobjeđivao dok na kraju od Josipa Broza nije dobio Orden zasluga za narod.
Salomon je imao dugoročnu strategiju okupljanja pod svoj logotip što više najboljih skijaša. U Salomonu su procijenili da bi Janica Kostelić ubrzo mogla postati šampionka, lice s pobjedničkog postolja, a u trenutku su njezine usluge mogli jeftino kupiti.
Ako se može vjerovati dobro upućenom izvoru, osnovni je ugovor bio jeftin, ali kako su ga Salomon i Kostelići potpisivali kad je malo tko očekivao da će ona tako brzo pregaziti cijelu konkurenciju, tvrtka je navodno pristala na 100.000 njemačkih maraka bonusa za svaku pobjedu u utrci, 500.000 maraka za pobjedu u disciplini Svjetskoga kupa te na 1,000.000 njemačkih maraka bonusa za osvajanje Velikoga kristalnoga globusa.
Mizuno je poslije Olimpijskih igara u Salt Lake Cityju Janici Kostelić platio toliko bonusa da su tvrtkini predstavnici brundali: ‘S Hrvatima više ništa!‘ Ipak su pronašli zajednički jezik jer je Hrvatski skijaški savez pristao potpisati ugovor na iznos koji su u Mizunu nazvali pragom preko kojega ne mogu prijeći.U konačnici je Salomon Janici dao više novca nego što je zbog njezinih pobjeda prodao skija, ali, smatra Tone Vogrinec, ipak je njezin utjecaj bio presudan na tržištima čije su zvijezde vozile na Salomonu, a vozila je i Janica Kostelić.
‘Što se tiče ugovora s proizvođačem skija, to nikako ne bi moglo biti manje od 1,000.000 eura‘, kaže Zoran Gobac. ‘Hrvatski rukometni savez imao je ugovor s HT-om vrijedan 550 tisuća maraka na godinu, što je bio jedan od četiriju takvih ugovora Hrvatskog telekoma.
Mislim da Janica vrijedi minimalno 600-700 tisuća eura na godinu. To je, recimo, realna cijena. Ne znam koliko bih, da sam njezin menadžer, tražio od Milke, ali znam da je Ingemar Stenmark od Elana na kraju karijere dobivao između 1,2 i 1,5 milijuna maraka, a Mateja Svet između 800.000 i 1,000.000. To znam pouzdano, iz prve ruke. Samo za nošenje skija.‘
Na krilima karijere Gorana Ivaniševića je startao teniski turnir, ali nije se mogao samofinancirati, pao je na testu samoodrživog razvoja. Davor Šuker je pokušao s nogometnom akademijom, nije uspjelo. I tako smo došli do Svjetskoga kupa na Sljemenu.
Sve su hrvatske novine 15. srpnja 2004. izvijestile o predstavljanju projekta slalomske utrke Svjetskoga kupa skijašica Zlatni medvjed koja se 20. siječnja 2005. trebala održati na Sljemenu.‘Prije četiri godine počeli smo ostvarivati projekt izgradnje Sljemena kao skijaškog i turističkog centra. U međuvremenu su se dogodili planetarni rezultati obitelji Kostelić koji su, zajedno s ljudima iz Hrvatskog skijaškog saveza, omogućili ovaj projekt s kojim Zagreb ulazi u povijest‘, tom je prigodom izjavio zagrebački dogradonačelnik i predsjednik Inicijativnog odbora utrke Milan Bandić.
Javnosti su, s naglaskom na obnavljanju infrastrukture, predstavljeni radovi na uređenju sljemenskog skijališta, pa je istaknuto kako je prije nekoliko dana počelo proširenje i denivelacija Crvenog spusta, a uskoro počinju radovi na poboljšanju cestovnog pristupa ciljnoj areni, tj. obnovi postojeće šumske ceste Gornja Bistra - Crveni spust.
O tehničkim detaljima najviše su govorili pročelnik Gradskog ureda za izgradnju Nenad Crnić i direktor TD Sljeme-Medvednica Dragutin Žiljak, koji su najavili servis i uređenje postojećih žičara za prijevoz skijaša na kojima se napokon uvodi automatska naplata (sustav ski-passova) zajedno s pokretnim trakama. To će kapacitet ski-liftova povećati za četrdesetak posto.
Naglašeno je da radovi neće utjecati na stanje Parka prirode Medvednica. Najveći je problem organizatorima bila voda, tj. povećanje kapaciteta dovoda, no nakon postavljanja novih cijevi snježni će topovi raditi sa 75 litara u sekundi zasnježenja. Kako se radi o noćnoj utrci, duž staze, koja je zbog sigurnosti skijaša krčenjem šume bitno proširena, bit će postavljena nova rasvjeta...
‘Cijela je priča počela s Gipsom i njegovim aktivnostima, Pavlekom, koji se nakon skijaške karijere odlučio posvetiti vođenju naše reprezentacije, a nakon što su Ivica i Janica postigli fantastične rezultate, sve su to prepoznali ljudi iz Svjetske skijaške federacije. Vedran i ja smo godinama žestoko lobirali za ovo, no to su bili tek preduvjeti.
Da nije bilo truda čelnika Gradskoga poglavarstva, utrke ne bi bilo‘, rekao je predsjednik Hrvatskog skijaškog saveza i Organizacijskog odbora utrke Srećko Ferenčak još jedanput istaknuvši važnost tog tipa sportske priredbe za predstavljanje cijele Hrvatske.
Rečeno je i da će projekt Svjetskoga kupa Zlatni medvjed stajati 19-20 milijuna kuna, od čega će 65 posto biti pokriveno TV pravima, marketingom, sponzorima i prihodom od ulaznica, a ostatak će novca dati država i grad Zagreb, koji je u posljednje četiri godine na uređenje Sljemena već potrošio oko 50 milijuna kuna.
Lobiranje za utrku Svjetskoga kupa dosegnulo je vrhunac kad su Zagreb i Sljeme posjetili direktor ženskoga Svjetskoga kupa Kurt Hoch i tehnički delegat FIS-a, vođa natjecanja u Mariboru Gorazd Bedrač. Došli su procijeniti što sve Zagrebu i Sljemenu treba da bi dobili organizaciju utrke.‘Sljemenu su potrebne neke preinake.
Trebalo bi proširiti stazu, napraviti pravu cestu kako bi natjecatelji i gledatelji mogli do staze, napraviti žičaru do Bistre‘, rekao je Kurt Hoch za Vjesnik od 17. travnja 2003. godine. ‘Isto tako, uz stazu sad ima mjesta za oko 20 tisuća gledatelja, a trebalo bi to povećati da bi stalo oko 50 tisuća navijača. Ako ima želje, sve je to izvedivo, a vidim da Hrvatskom skijaškom savezu volje ne nedostaje.‘
‘Grad i država će nas podržati jer je to veliko natjecanje koje će biti velika promidžba gradu i zemlji, a takav će objekt biti na korist svima‘, izjavio je u istom tekstu Pavlek.
Međutim, u utorak, 22. travnja 2003. godine Vjesnik je objavio članak ‘Prostorni plan Medvednice ne predviđa širenje skijaških staza‘ Gordane Petrovčić.
‘Medvednica je područje zaštićeno na razini države i prostorni plan mora odrediti njezinu buduću namjenu. Raditi i planirati neke stvari bez toga plana protuzakonito je‘, izjavila je u tom tekstu ravnateljica Javne ustanove Park prirode Medvednica Nives Farkaš-Topolnik.
Isto je razmišljao i Krešo Ivaniš koji je kao dio budućega prostornog plana izrađivao studiju programa odmora i rekreacije na Medvednici. On je rekao da prijedlog prostornog plana ne predviđa proširenje i produženje postojećih skijaških staza, već zadržavanje postojećeg stanja u okviru rekreacijskog skijanja.
‘Ako se norme Svjetskoga kupa mogu uklopiti u postojeće skijalište, nemam ništa protiv njegova održavanja, ali i na višim planinama klimatske prilike znaju predstavljati problem‘, rekao je Ivaniš.‘Planovi za sljemensko skijalište predstavljaju želje samo jednog sektora sve dok se ne prihvati prostorni plan Medvednice‘, citirala je kolegica Petrovčić Zlatka Uzelca, pomoćnika ministra zaštite okoliša za prostorno planiranje, naglasivši da prostorni plan prihvaća Sabor.
‘Analize stručnjaka pokazuju da je izgradnja skijaškog centra na Medvednici upitna, a odmah ističem da izgradnja parkirališta na Medvednici uopće ne dolazi u obzir.‘
Ekolozi, biolozi, šumari i hidrogeolozi upozoravaju da bi sječa šuma i stvaranje novih otvorenih površina i livada izazvali eroziju tla, upozoravaju i na sve učestalija presušivanja te na to da klimatske prilike nisu pogodne za veliko skijalište.
Kako se planiranje utrke Svjetskoga kupa zahuktavalo, predsjednik Znanstvenog vijeća za zaštitu prirode Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Željko Kućan za 19. ožujka 2004. godine sazvao je sjednicu toga tijela. Druga točka dnevnoga reda bila je rasprava o Parku prirode Medvednica. Na geološku podlogu Medvednice koja nije pogodna za izvođenje predloženih radova upozorio je hidrogeolog dr. Srećko Božičević.
Meteorolog dr. Dražen Poje istaknuo je pak da je na području Medvednice u razdoblju od 1959. do 2004. godine očit trend porasta temperature. U tom razdoblju bitno se smanjio i broj dana sa snježnim pokrivačem. Za izradu umjetnog snijega, pak, nužna je temperatura zraka niža od minus tri Celzijeva stupnja, vlaga manja od 80 posto i temperatura vode niža od dva Celzijeva stupnja.
‘U razdoblju od 1981. do 1998. ti uvjeti zadovoljeni su u samo devet posto slučajeva‘, istaknuo je dr. Poje. Prevedeno na ekonomski jezik, da bi neko skijalište bilo rentabilno, a potvrđuje to i Tone Vogrinec, mora imati najmanje sto snježnih dana godišnje, a Sljeme će ih idućih godina u najboljem slučaju imati 40-60.
‘Neslužbeno saznajem da je, prije nego što su uopće zatražene potrebne dozvole, već počela izrada projektne dokumentacije za izgradnju vodovoda od retencije Trnava do Krumpirišta, gdje bi se napravila nova akumulacija. To je više od 10 kilometara vodovoda i svladavanje oko 600 metara nadmorske visine‘, rekao je Josip Hren iz Uprave Ministarstva kulture za zaštitu prirode.
‘Također neslužbeno saznajem da skijanjem nikad neće biti vraćen novac uložen u tu enormnu investiciju‘, rekao je Hren i dodao da postojeća akumulacija podno Crvenog spusta nema nikakvu dozvolu.
Na kraju je pomoćnica ministra za zaštitu prirode dr. Marina Mlakar izjavila da je ‘šokirana radovima i planovima na Medvednici‘ te da će ‘pokušati naći način da se cijeli projekt zaustavi‘.‘Svrha projekta očito je nečija ekonomska računica‘, zaključila je Marina Mlakar.
A 19. svibnja 2004. godine akademik Željko Kućan u ime Znanstvenog vijeća za zaštitu prirode HAZU poslao je Ministarstvu kulture dopis u kojem, među ostalim, stoji: ‘Javna ustanova Park prirode Medvednica mora što hitnije dobiti pravne ovlasti da u samom začetku spriječi neodobrene zahvate u ekosistem Medvednice, bez obzira na trenutačnu ili prividnu korist postavljenog cilja.
Sabor, koji je prije gotovo četvrt stoljeća Medvednicu s mnogo razloga proglasio parkom prirode, jedini može odlučiti da prostor parka dobije drugu namjenu. Ovo Vijeće obraća se saborskim zastupnicima i svim ostalim nadležnim tijelima apelom da ne dopuste degradaciju područja koje od 1981. godine uživa ovaj relativno visok stupanj zaštite.‘
Jedan od vrhunaca oponiranja organiziranju skijaške utrke na Sljemenu podatak je Zelene akcije da banke ne dodjeljuju kredite za zimski turizam investitorima koji taj tip turizma žele razvijati na lokacijama ispod 3.000 metara nadmorske visine.
‘Pogrešno je bilo taj novac utući u Sljeme, to je suludo‘, kaže Zoran Gobac. ‘Uzmeš prosjek snježnih dana u prošlih pet godina i znaš na čemu si. A meteorolozi predviđaju dodatno zatopljenje. Mislim da bi na Sljemenu bilo pametnije izgraditi toplice.
Moram konstatirati da nam se ponavlja nešto što nam objektivno nije potrebno, poput maksimirskog stadiona. Maksimir je najveća rana zagrebačkog sporta zbog čega svi sportovi pate, a tako je sada zbog Sljemena. Bolje bi bilo da su o trošku Saveza petnaest tisuća navijača odvezli u inozemstvo‘, dodaje Gobac.
‘Projekt na Sljemenu ekonomski je neodrživ, ali ćemo dobiti dobar skijaški centar‘, kaže Darivoj Repač iz Zagrebačkog skijaškog saveza. Špekulira se da je na Sljeme u posljednjih nekoliko godina potrošeno 180,000.000 kuna.
Igrajući na emocionalnu nacionalnu kartu, organizatori Svjetskoga kupa mogli su samo reći: ‘Ljudi, ne dovedemo li Svjetski kup na Sljeme, Janica će biti tužna‘, a narod bi se gotovo sigurno složio: Gradite, što košta da košta!
Nekoliko idućih godina pokazat će hoće li od utrke Svjetskoga kupa ostati samo fraze o promidžbi države i interesima građana, ali nešto se već i sada može reći. Ako Sljeme i preživi mračne prognoze cijelog niza eksperata, dobra je oklada da neće preživjeti kraj Janičine karijere.
I još se nešto može reći. Tko god je zaradio na sljemenskoj utrci, zaradio je na račun obitelji Kostelić. Samo, jesu li ti koji su zaradili na Kostelićima proizveli profit ili grdan gubitak?
______________________________
Ljubaznost vrednija od zlata
Čim čovjek nogom kroči u Roland Garros, vidi koliko je umaški Croatia Open malen turnir. Međutim, dovoljno je samo nos promoliti na terene US Opena da bi se shvatilo koliko je Croatia Open – velik. Konkretno, ako se nije moguće nositi s tradicijom i šarmom, svjetlima Pariza, nježnim dodirom gostoljubivosti, direktor umaškog turnira Slavko Rasberger potukao je ne samo američku birokratsku ukočenost i merkantilističku hladnoću nego sudionici Umaga taj turnir smatraju jednim od najboljim na Touru.
Peter Korda jednom zgodom nije stigao rezervirati avionsku kartu za Prag. Bio je strašno depresivan jer je silno htio vidjeti obitelj, a nije htio otkazati sljedeći turnir. I ja sam odmah pozvao jednoga od svojih asistenata koji je Kordu odvezao u Prag‘, govori Rasberger o primjeni svojih metoda izgradnje imidža. ‘Korda nije mogao vjerovati da se to događa, a kad je shvatio da mu mi to nećemo naplatiti, bio je zaprepašten.
Naime, na svim drugim turnirima tenisač ne može dobiti ni bočicu vode više od onoga što je propisano ili eventualno dogovoreno posebnim ugovorom, a kamoli veću beneficiju. No mi smo bili svjesni situacije pa smo nadaleko poznatu hrvatsku gostoljubivost dodatno razvijali, do savršenstva.‘
Nešto ugleda hrvatskog tenisa u svijetu, nešto gostoljubivosti, nešto takozvanih garancija (isplata najvećim zvijezdama za dolazak u Umag) i eto sedamnaeste godine gladijatorskih igara koje zbog okoliša u kojem je sagrađen teniski stadion izgledaju kao godišnji odmor.
Nagradni fond Umaga je 400.000 dolara, od čega pobjedniku pripada 46.700. Plus, ne pobijedi li neki autsajder, spomenuta garancija._____________________________
David Beckham i Posh Spice zajedno su zaradili 65,000.000 funta, tvrdi Sunday Times.Nogometaš koji je postao globalna ikona, dakle, jedan od najprepoznatljivijih ljudi na svijetu, reklamira Gillette Mach3 (najprodavanije britvice na svijetu), a maneken je i drugog najvećeg proizvođača sportske opreme na svijetu Adidasa.
No iako je njegova plaća u Realu 199.119 dolara i 39 centa tjedno, veći dio tog iznosa zaslužio je pretvaranjem u reklamni pano nego nogometnom vještinom. U redu, sve je počelo milimetarski preciznim dodavanjima i često presudnim golovima iz slobodnih udaraca, ali sve što je uslijedilo nakon veze i braka s Posh Spice vrhunac je stvaranja nove vrijednosti čistom maštom._____________________________
Šukera zna cijeli svijet, ali može li se brand Šuker naplatiti?
Davor Šuker bio je najbolji strijelac Svjetskog prvenstva u Francuskoj i moglo bi se reći da je jedini iz brončane generacije imao izgleda sa svoje postignuće pretvori u profit nakon kraja igračke karijere. No iako je, pokrenuvši nogometnu akademiju u kojoj je zaposlio i svoga prvog trenera, logično osvojio cijele hektare medijskog prostora, posao nije razvio u mjeri u kojoj se to očekivalo, kao ni liniju sportske opreme.
Bivši nogometaši surovost podjele rada često osjete i ako se okušaju kao menadžeri. Svuda rado viđeni gosti, svuda dočekani s počastima u skladu s njihovim renomeom (ili pristojnošću kompatibilnom s, recimo, prosječnim karijerama), ali svijet je nemilosrdan.
Ne može se reći da nogometni genij, odluči li biti menadžer, mora početi od nule, ali njegova startna pozicija nije znatno bolja od početničke. Etablirani agenti, s godinama građenim kredibilitetom i pripadajućim kontaktima, očito su zapreka koja bi se možda mogla svladati ulaganjem u pobjedu onoliko vremena koliko su d’Onofrio i Naletilići uložili u svoje znanje poslovanja.