60 tisuća superbogatih bogatije od četiri milijarde ljudi

Prema nedavno objavljenom Izvješću o svjetskoj nejednakosti, usprkos cijelokupnom napretku čovječanstva, ona se i dalje produbljuje i taj jaz postaje sve veći. 

Prema novom izvješću, manje od 60 tisuća najbogatijih ljudi na svijetu posjeduje više bogatstva nego siromašnija polovica čovječanstva, otprilike četiri milijarde ljudi. Globalna elita od otprilike 0,001 posto ima tri puta više bogatstva nego donjih 50 posto populacije. Prema procjenama, tih manje od 60 tisuća ljudi drži oko 30 bilijuna dolara imovine, što je otprilike četvrtina svjetskog godišnjeg BDP-a i više od cijelog godišnjeg BDP-a SAD-a. 

I nije tu samo riječ o nejednakosti imovine i dohotka, već o nejednakosti političke moći, jer tko kontrolira kapital, najčešće ima i disproporcionalan utjecaj na javne politike, od poreza do regulacije tržišta.

Bogatiji plaćaju manje od srednjeg sloja

Unatoč tome, vrh piramide, ističe izvješće, razmjerno malo doprinosi javnim financijama. Efektivni porezni tereti za većinu stanovništva rastu s dohotkom, ali kod milijardera i tzv. centimilijunaša (imovina veća od 100 milijuna dolara) naglo padaju.

U praksi to znači da liječnik, inženjer ili profesor s visokom plaćom može plaćati veći udio svog dohotka državi nego milijarder čije je bogatstvo strukturirano kroz offshore tvrtke i kapitalne dobitke, često oporezovane po nižim stopama ili skroz neoporezovane.

Takav porezni tretman, upozorava izvješće, ne samo da potkopava osjećaj pravednosti, nego izravno smanjuje prostor država za ulaganja u obrazovanje, zdravstvo ili klimatsku tranziciju.

Žene rade više, muškarci zarađuju više

Iako čovječanstvo u prosjeku radi manje sati nego prije nekoliko desetljeća, korist od smanjenja formalnog radnog vremena uglavnom su pokupili muškarci, navodi se u izvješću. Ukupno opterećenje žena, kad se zbroje plaćeni posao, kućanski poslovi i skrb o djeci i starijima ostalo je vrlo visoko.

- Neujednačena raspodjela vremena jedna je od najjasnijih potvrda da napredak u radnim uvjetima nije automatski donio i rodnu ravnopravnost - navodi se u izvješću.

Druga dimenzija je novac. Gleda li se udio žena u ukupnom dohotku od rada u pojedinoj zemlji ili regiji, slika je jednako loša. Unatoč pomacima, žene nigdje nisu dosegnule paritet. Globalno, one danas ostvaruju tek oko trećine ukupnog dohotka od rada, a ni u jednoj regiji svijeta udjeli muškaraca i žena nisu 50:50. Jaz je osobito izražen u Južnoj Aziji, na Bliskom istoku i u dijelovima Afrike, gdje žene dobivaju manje od četvrtine ukupnog dohotka od rada.

Tko je odgovoran za emisije?

Nejednakost se možda najjasnije vidi na klimatskoj karti. Prosječni ugljični otisak deset posto najbogatijih u Sjedinjenim Državama viši je od 40 puta od otiska deset posto najbogatijih u zemljama drugim zemljama. Gleda li se globalno, osoba iz jednog posto najbogatijih po dohotku godišnje emitira u prosjeku oko 75 puta više stakleničkih plinova od nekoga iz donje polovice svjetskog stanovništva. Dosadašnje procjene uglavnom su se temeljile na tzv. potrošačkom pristupu u kojem se  emisije pripisuju onima koji na kraju kupuju robu i usluge. Taj pristup dobro hvata razlike u životnom stilu, ali propušta drugi ključni aspekt odgovornosti, a to je vlasništvo nad kapitalom, navode pisci izvješća.

Većina ljudi ne može preko noći drastično promijeniti potrošnju, budžeti su ograničeni, informacije o 'zelenijim' izborima često nisu jasne, a alternativne opcije jednostavno ne postoje ili su preskupe. Sasvim je druga priča s onima koji posjeduju tvornice, energetske kompanije i velike fondove. Oni odlučuju kamo će kapital teći i osobno profitiraju kad visoko-emisijske industrije dobro posluju.

Zato izvješće uvodi i 'ownership-based' pristup, u kojem se emisije proizvoda i postrojenja pripisuju proporcionalno njihovim vlasnicima. Ako pojedinac posjeduje 50 posto udjela u kompaniji, pripisuje mu se 50 posto njezinih emisija, neovisno o tome je li vlasnik dionice izravno ili preko investicijskih fondova.

U Francuskoj, Njemačkoj i SAD-u ugljični otisak najbogatijih deset posto ljudi ispada tri do pet puta veći kad se uključe i emisije temeljene na vlasništvu. U SAD-u, na primjer, tih deset posto odgovorno je za 24 posto emisija iz potrošnje ali čak 72 posto emisija kad se primijeni vlasnički pristup. Na globalnoj razini kontrast je još veći.

Jedan posto najbogatijih stoji iza 41 posto svih stakleničkih emisija prema vlasničkom računanju, u odnosu na 15 posto prema klasičnom, potrošačkom pristupu.

Tihi porez na siromašne zemlje

Izvješće se bavi i arhitekturom međunarodnog monetarnog i financijskog sustava. U zaključku kažu kako postojeća pravila sustavno nagrađuju bogate države, a iscrpljuju siromašne, ali to ni kroz povijest nije ništa novo, pa se mali klub zemalja i dalje može zaduživati po niskim kamatama i ulagati u relativno unosniju imovinu. Taj je fenomen još šezdesetih opisan kao 'pretjerana privilegija' Sjedinjenih Država, utemeljena na središnjoj ulozi dolara, a ne  nužno na nadprosječno vještim investicijskim odlukama.

Novo je da ta privilegija više nije ograničena na SAD. Europa, Japan i druge napredne ekonomije danas uživaju sličan položaj. Suprotna strana medalje su tržišta u nastajanju i zemlje s niskim dohotkom, koje se tipično zadužuju skupo, drže niskoprinosne devizne rezerve i svake godine transferiraju prihod prema bogatijim državama.

- Na taj način najbogatijih 20 posto zemalja tako gotovo sustavno ostvaruje pozitivne 'viškove prinosa' u visini od oko jedan posto njihova ukupnog BDP-a, dok su 80 posto donjih trajni neto dužnici, s negativnim viškovima prinosa od oko dva posto BDP-a - navodi se u izvješću.

U pojedinim siromašnijim regijama neto izljev dohotka prema bogatijim zemljama čak nadmašuje državnu potrošnju na zdravstvo. Drugim riječima, globalni financijski sustav funkcionira kao tihi, kontinuirani porez na razvoj siromašnijih, preusmjeravajući sredstva koja bi mogla ići u škole, bolnice ili infrastrukturu u servisiranje imovine bogatog svijeta.

Nije priroda već politika

Autori World Inequality Reporta naglašavaju da ovakav poredak nije prirodan ishod slobodnog tržišta, nego rezultat niza političkih i institucionalnih odluka, od poreznih pravila i regulacije financija do globalnog poretka rezervnih valuta. U cjelini gledano, trenutačni sustav reproducira nejednakosti među državama na način koji suptilno podsjeća na stare obrasce kolonijalne eksploatacije gdje resursi i dalje teku od siromašnijih prema bogatijima, samo sofisticiranijim kanalima nego prije sto godina.