Politologinja Vlasta Ilišin cijelu je svoju znanstvenu karijeru – najvećim dijelom u sklopu Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu – posvetila istraživanju mlade generacije, i to ne jedne. Počela je ranih 1980-ih proučavati svoje vršnjake, baby boomere, a dočekala je i aktualne djevojke i mladiće, pripadnike generacije Z. S njom smo razgovarali o tome što se promijenilo u tih 45 godina i kakvi su mladi danas s aspekta uključivanja u svijet rada, društvo i politički život.
– Svaka generacija odrasta u nešto drugačijem društvenom okružju. I to je nešto što onda utječe da s jedne strane postoje neke karakteristike koje se uvijek mogu pripisati mladima kao društvenoj skupini, a s druge se strane prepoznaju obilježja koja upućuju na pojavu novih, drukčijih generacija.
Na primjer?
– Pa to je recimo, u odnosu na starije, neiskustvo. Zato im je teško odlučivati o nizu stvari koje su društveno relevantne, a nekad i osobno. Tu je i nestrpljivost – treba odmah i treba sad, pa optimizam, koji je uvijek kod mladih izraženiji nego kod starijih.
Ali posljednjih godina taj optimizam nalaze u Irskoj i Njemačkoj.
– Upravo to. Ono što je karakteristično kod mladih je da je osobni optimizam uvijek veći od društvenog optimizma. Dakle, i to je ta odluka o odlasku u Irsku. Mladi su manje optimistični kada je u pitanju hrvatsko društvo, ali su mnogo optimističniji kad su u pitanju oni sami. Kao da time kažu: ‘Jest, ovdje ne valja, ali ja sam dovoljno mlad, vitalan i sposoban da sebi osiguram bolju budućnost‘. Kod starijih je obratno. Kod njih je osobni optimizam nešto manji od društvenog optimizma i što su stariji to je razlika veća. Optimizam i pesimizam u isto vrijeme padaju ili rastu i kod mladih i kod starijih. Smjer je isti, ali su drugi brojevi.
Jedan od glavnih uzroka za odlazak iz Hrvatske je problem napredovanja u karijeri. Mladi odlaze s rečenicom: ‘Ovdje ne mogu ništa pošteno postići pokraj svih uhljeba.‘ Je li to samo dojam i kako ga promijeniti?
– To je jednim dijelom dojam, jer i vani imate nepotizma, ali ondje je tržište rada razvijenije pa lakše nađete posao, i onda taj nepotizam manje boli. Pritom nije samo pitanje kruha nego boljega kruha.
Ali nepotizam je logičan u privatnom sektoru i obiteljskom biznisu. Kod nas se razbuktao u državnom i javnom sektoru.
– E, to je nešto što smo baštinili od socijalizma, i nismo se ni malo pomaknuli. Još od 80-ih godina prošlog stoljeća redovito smo pitali mlade što je najvažnije da se može napredovati u hrvatskom društvu. Na prvom mjestu su bile veze i poznanstva. Danas su na prvom mjestu – veze i poznanstva.
Dakle, veze i poznanstva su i nekada bili i danas su ispred političke podobnosti?
– Te veze i poznanstva podrazumijevaju i političke veze. A sama politička podobnost negdje je u sredini te liste. Međutim, ispitanici ocjenjuju da je politička podobnost jednako važna danas kao što je bila i u socijalizmu. Toliko o demokraciji. Mi očito ne znamo na drugi način funkcionirati. Kako god, činjenica je da se politička podobnost smatra važnom i ide u skupinu s nepotizmom i klijentelizmom. U istraživanju provođenom prije nekoliko godina u desetak zemalja Hrvatska je bila na prvome mjestu po percepciji da su veze i poznanstva važni, posebno u zdravstvu i pri zapošljavanju. No slično misle i Slovenci i Crnogorci.
Kompletan razgovor možete pročitati u novom digitalnom i tiskanom izdanju Lidera