SAD su bile glavni akter i ranijeg velikog trgovinskog rata s Japanom koji je obilježio osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća
Uvođenjem carina Kini, Kanadi i Meksiku, te najavom istih mjera za trgovinske partnere iz Europske unije, predsjednik SAD-a Donald Trump oživio je svoju protekcionističku politiku ekonomskog nacionalizma iz prvog svojeg mandata i tako postavio temelje za nove trgovinske ratove u globaliziranoj svjetskoj ekonomiji. Posljedice ovih poteza zasad su nepredvidljive. Kina je najavila da će se pritužiti WTO-u, Kanada i Meksiko su najavili da će uzvratiti SAD-u istom mjerom, a najavljuje se da će jednak odgovor uslijediti i od Europe, ako Trump provede svoju zamisao u potpunosti. Carinski odnosno trgovinski ratovi nisu novost, povremeno se događaju, pa valja pogledati kakvim su posljedicama rezultirali u povijesti, posebno oni koje je vodio SAD.
Posljednji takav rat kojem je svijet svjedočio također je izazvala administracija Donalda Trumpa. U svom prvom mandatu, Trump je 2018. godine povećao carine na solarne ploče, čelik i aluminij, na što je Kina odgovorila. Uslijedilo je nadmetanje uvođenjem novim carinama s obje strane. Neke kompanije poput Huaweija i danas osjećaju posljedice tog rata, a nije izostala ni pritužba Kine WTO-u. Trgovinska razmjena između dviju zemalja očekivano se smanjila, što je posljedično prouzročilo poremećaje na tržištima kapitala i rada u svijetu, a prvenstveno u Kini i SAD-u. Dok su pojedine gospodarske grane u SAD-u doista više zapošljavale, druge su otpuštale, pa nije bilo značajnijeg ukupnog učinka, a negativne posljedice nisu osjetili samo glavni akteri, već i treće zemlje uvezane u globalni lanac vrijednosti, prvenstveno istočnoazijske. Na unutarnjem planu, veće cijene uvoznih proizvoda potaknule su rast cijena američkih konkurentnih artikala.
SAD su bile glavni akter i ranijeg velikog trgovinskog rata s Japanom koji je obilježio osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća. Slično kao i u slučaju Kine, SAD-u se na udaru našla nadolazeća azijska ekonomija prozivana zbog nefer praksi još iz ranijih desetljeća. Na udaru smanjenja uvoznih kvota i povećanja carina bila je autoindustrija i industrija poluvodiča. U SAD-u se širio strah od svega japanskog, pa je sadašnji predsjednik, a tad poduzetnik Donald Trump 1989. na televiziji izjavio da je Japan "sistematično posisao krv iz Amerike". Japan je pristajao umanjiti izvozne kvote automobila za Ameriku, Amerika je dodatno umanjila uvoz poluvodiča, a također je Japan pristao na Plazza Accord kojim je dolar devalviran u odnosu na jen, što je sve u konačnici dovelo do poskupljenja japanskih proizvoda, a onda i do recesije. Značajno je što je u to doba Japan bio potpuno ovisan o SAD-u u području vojne sigurnosti, zbog čega nije mogao pružiti značajan ekonomski i politički otpor.
U carinskim ratovima stradaju i nedužni
Nisu svi trgovinski sporovi i protekcionističke mjere bile toliko uspješne kao ove. U 2002. godini, administracija Georgea W. Busha uvela je carine na proizvode od čelika prema svim zemljama, osim Kanade, Meksika, Izraela i Jordana, a među glavnim metama bile su članice EU. No, s obzirom na to da su glavni kupci tih proizvoda u SAD-u bila mala poduzeća, nisu imala dovoljnu tržišnu snagu da bi ispregovarala zajedničke povoljnije cijene, već su morala prihvatiti cijene povećane zbog carine. To je dovelo do gubitka 200 tisuća radnih mjesta u tim tvrtkama, a dodatno je i povećalo cijene američkih proizvoda od čelika, što je njihove kupce okrenulo drugim tržištima.
SAD nisu uvijek pokretale carinske ratove. Kao posljedica formiranja zajedničke politike prema uvozu banana, uočen je njihov velik uvoz iz zemalja Latinske Amerike, pa ga je EU pokušala ograničiti uvođenjem carina. Uz zemlje Latinske Amerike, najviše su bile pogođene američke tvrtke koje vladaju proizvodnjom banana u tim zemljama. Pred WTO-om se vodio spor više od dva desetljeća, a Amerika je zauzvrat ocarinila neka druga dobra iz Europe, poput šešira iz Francuske, tkanina iz Ujedinjenog kraljevstva ili šunki iz Danske. Na kraju je 2009. EU pristala olabaviti carinski režim koji je 2012. potpuno napustila. Ovaj primjer dobro pokazuje kako u trgovinskim ratovima znaju nastradati i oni sektori ili proizvodi koji na prvi pogled nemaju veze s predmetom spora.
Lako je uočiti da u carinskim ratovima stradaju i nedužni, a što se tiče zaraćenih strana, nema nevinih. U carinskom ratu zbog banana su, eto, stradavali i nepovezani proizvodi, ali to je još i manje važno u odnosu na štetu nanesenu zaposlenicima u proizvodnji banana u siromašnoj Latinskoj Americi. Način na koji nacije odgovaraju na pokretanje carinskih ratova pokazuje da lijeka nema i da se oštar odgovor može pretvoriti u iracionalno nadmetanje koje pojačano šteti svima, ali također i da se snishodljivo praćenje ekonomskog diktata na kraju ne isplati. Motivi ovim ratovima su najčešće zaštita pozicija nacionalne ekonomije u globalu ili nacionalnih proizvođača u pojedinom ekonomskom sektoru. Primjera u povijesti iz kojih bi se dalo uočiti neke lekcije ima dovoljno, već i samo kad se uzme u obzir Amerika koja je, uzgred budi rečeno, u prošlom stoljeću trgovinski ratovala i s Kanadom oko drva i drvne građe, kao i s EU oko kokošiju i pilića. Lako je zaključiti da ova vrsta ekonomskog natjecanja u pravilu umanjuje ekonomsku aktivnost uopće, što dovodi do nepovoljnih promjena ekonomskog okruženja, pa stoga nerijetko ne uspijeva postići zacrtane ciljeve.