Andrej Plenković u Saboru: Hrvatska jest podijeljena, ali na državu slavne prošlosti i neizvjesne budućnosti

Dva krila sabornice u utorak su personificirala priču o dvije Hrvatske, koju je u svom obraćanju podijeljenom Saboru apostrofirao i premijer Andrej Plenković. Prema njemu, jedna je njegova, HDZ-ova, desna strana sabornice ‘ koja konstruktivno i predano radi, na rješavanju otvorenih pitanja s namjerom da zemlja ide naprijed, da bude bolja i pravednija, kako bismo se svakim danom mogli još više ponositi Hrvatskom‘, a druga je ona oporbena ‘koja je jalna, kritizerska, isključiva, koja ne samo da ne nudi nikakva rješenja za pitanja 4. desetljeća hrvatske neovisnosti, nego se u svakom rješenju trudi pronaći problem‘.

Tezu o podijeljenosti Hrvatske potvrđuju i oporbenjaci, ali za njih vladajući su uhljebi kojima je dobro, i sve gledaju kroz ružičaste naočale, a svi ostali su obespravljeni u ekonomskom, pa i u političkom smislu. Dio oporbe, isprovociran pristranim vođenjem sjednice od strane Željka Reinera, orkestriranom bukom ometao je Plenkovićev govor od početka do kraja, a vladajući su izlaganje na kraju pozdravili desetminutnim ‘standing ovations‘.

Na problem dvije Hrvatske upozoravao sam u više navrata, ali za razliku od ovih podjela za dnevnopolitičku upotrebu, postoje ozbiljniji problemi od razlike između lijevog i desnog, vlasti i oporbe. Hrvatska je pocijepana na razvijenu i nerazvijenu, na proizvođače i rentijere, na privatni i javni sektor, monopoliste i konkurente, uvoznike i izvoznike, na one koji rade i na one koji primaju plaću… U tom svjetlu slijedi analiza sedmogodišnjeg mandata Andreja Plenkovića.

Neosporni su uspjesi Vlade, prije svega ulazak u eurozonu i Schengensko područje, te statistički rezultati ekonomske politike u kontekstu ostatka Europske unije. Premda vlasnička budućnost Fortenove nije izvjesna, bez lex Agrokora posljedice po cijelo gospodarstvo bile bi još dramatičnije od kakve-takve nagodbe s vjerovnicima, među kojima je bio velik dio hrvatskog poduzetništva.

U suočavanju s kovid krizom bilo je zdravstvenog lutanja – potaknutog i političkim interesom HDZ-a da isprovocira izbore u srpnju 2020. – ali su državne intervencije u dobroj mjeri uspjele amortizirati nezapamćeni pad gospodarstva. No, u tim mjerama sakrio se zametak intervencionizma koji se u protekle tri godine pretvorio u redovnu praksu. Tako nas je država navikla da dvaput godišnje svima dijeli bombone u vidu horizontalnih subvencija, umjesto da intervenira samo u socijalnom segmentu – za stanovništvo, ali i za ugrožene poduzetnike. 

Sve lijepe brojke – pa i prelazak Hrvatske iz kluba ‘zemalja u razvoju‘ u kategoriju ‘naprednih gospodarstava‘ - treba gledati i u kontekstu ulaska u EU. Hrvatska je u deset godina članstva izvukla 12 milijardi eura neto iz EU, većinu u Plenkovićevim mandatima, a na raspolaganju ima oko 25 milijardi eura u ovom desetljeću. Vlada će se pohvaliti LNG terminalom, Pelješkim mostom, pa još dužim osječkim mostom preko Drave, drugom cijevi tunela Učka, i nizom drugih prometnih i drugih građevinskih zahvata – od kružnih tokova do zadružnih domova. Nažalost, previše je tu jednokratnih, infrastrukturnih investicija, a premalo tog novca dolazi poduzetnicima, koji mogu generirati najveću multiplikativnu vrijednost.

Saniranje posljedica potresa u Zagrebu i Petrinji donedavno je bila među najsramotnijim dionicama Plenkovićeve ere, pa sad aktualni ministar Branko Bačić zadnjih mjeseci uoči izbora vadi kestenje iz vatre. No, glavni problem nije ‘friziranje prošlosti‘ nego nedostatak strategije, pa i taktike za budućnost.

Tako će premijer spomenuti pobjedu nad nezaposlenošću, strane turiste, ali ni retka o stranim radnicima, koji već čine desetinu svih zaposlenih. S druge strane istog razvojnog problema, umjetna inteligencija spomenuta je jedan jedini put, i to usput. Zato je Hrvatska podijeljena i u razvojnom smislu – na državu slavne prošlosti i neizvjesne budućnosti.