Apsurdistan: Krajobrazni arhitekti ne smiju projektirati parkove

U Hrvatskoj krajobrazni arhitekt ne može projektirati park. Ne zvuči logično? I nije. Ali zvuči baš hrvatski. Ovo na žalost nije crtica iz postsovjetske satirične komedije, nego hrvatska realnost i priča o tome kako je jednim potezom pera, izmjenama zakona, prije desetak godina potpuno obezvrijeđena jedna profesija. Gurnuta u travu. Doslovno.

Prema važećim zakonima, naime, krajobrazni arhitekt s pet godina visokoškolskog obrazovanja, konkretno Agronomskog fakulteta, zakonski smije projektirati tek sadnju na zelenoj površini. Ako u tom parku poželi osmisliti popločanu, a ne prirodnu stazu, mora zvati kolegu s Arhitektonskog fakulteta da preuzme stvar. Fontana? Arhitekt. Kameni obrub oko drveta? Arhitekt. Park koji ne daj Bože sadrži rasvjetu? Sad već nije teško pogoditi odgovor...

 

Krajobrazni arhitekt? Zakonski gledano, smije se „izražavati“ samo sadnjom na livadi. Bez pretjerivanja, sveden je na vrtlara s diplomom. Njegova zakonska prava slična su hipotetskoj situaciji u kojoj novinar smije ići na teren, voditi razgovore, snimati izjave – ali tekst smije napisati i potpisati samo profesor hrvatskog jezika.

 

Objašnjenje ove prilično nadrealne situacije potražili smo u Ministarstvu graditeljstva, kako bi shvatili zašto krajobrazni arhitekti u Hrvatskoj ne smiju projektirati parkove.

 

- Gradski parkovi u praksi često sadrže elemente poput paviljona, ljetnikovaca, dječjih igrališta, fontana, popločenih staza, javnih toaleta i slično, koji se sukladno zakonu kojim se uređuje gradnja smatraju građevinama. Za takve zahvate potrebna su znanja i kompetencije koje se stječu kroz tehničko obrazovanje, a koje studijski program Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ne pruža u potrebnoj mjeri.

 

Stoga krajobrazni arhitekti nemaju ovlasti za potpisivanje projekata koji sadrže građevine. S druge strane, kada je riječ o parkovima bez građevina (imaju zelene površine s prirodnim stazama, drveće, travnjake i eventualno klupe), izrada takvih projekata ne uređuje se propisima u graditeljstvu. U tim slučajevima nije potrebno ovlaštenje projektanta u području graditeljstva - objašnjavaju iz Ministarstva.

Kako 

Prema hrvatskim zakonima, prirodna staza, tj. utabani šumski put ne smatra se građevinom. Ali ako je ta ista staza popločana, ona postaje – građevina. A za građevine je potrebna diploma iz tehničkih znanosti, a ne biotehničkih, u koje spadaju krajobrazni arhitekti. A park bez staze ili neke građevine u stvarnosti ne postoji.

 

Uređenje gradskog parka smatra se arhitektonsko urbanističkim zahvatom u prostoru. U tom smislu se stručnost takvog projekta osigurava sudjelovanjem projektanta arhitektonske struke s potrebnim kompetencijama za prostorno i urbanističko planiranje, odnosno projektiranje, uz eventualno sudjelovanje projektanta građevinske/strojarske/elektrotehničke struke, ovisno o građevinama koje se u parku grade, odnosno rekonstruiraju - kažu u nadležnom Ministarstvu.

 

Ukratko, prilikom projektiranja parka svoj doprinos uz ovlaštenog arhitekta može dati građevinska/strojarska/elektrotehnička struka, no ne i krajobrazni arhitekt.

 

Cijela ove zavrzlama započela je još 2013. godine kada je tadašnja ministrica Anka Mrak‐Taritaš željela da Hrvatska poskoči na Doing business ljestvici. Umjesto da se poradi na ubrzanju administracije, odlučeno je da se izmjenama zakona za određene vrste građevina naprosto izbace neke mape iz glavnog projekta. Tako nestaje iz zakonskih odredbi krajobrazni projekt te se od tada više ne navodi kao dio glavnog projekta.

 

- Zaista ne znam kako je izbacivanje krajobraznog projekta ubrzalo postupke ishođenja dozvola. Jesu li ikad krajobrazni arhitekti i njihovi projekti bili krivi za čekanje na izdavanje građevinske dozvole? - pita se Rajka Bunjevac, predsjednica Hrvatske komore arhitekata te dodaje da se u Hrvatskoj uvijek izmjenama zakona rješavaju posljedice, a ne uzroci.

 

Želja da poskočimo na Doing Business ljestvici nije se rješavala ubrzanjem administracije koja izdaje dozvole nego smanjivanjem potrebnog broja projekata za građevinsku dozvolu. To je kao da želite povećati produktivnost u tvornici pa radnicima na traci povećate normu za 30 posto, kako bi zaposlili još 10 ljudi u upravi - slikovito se izrazila Bunjevac.

 

Spomenutim izmjenama zakona uveden je potpuno novi pojam u dokumentaciju za građenje - krajobrazni elaborat, no riječ je o dokumentu koji ne zamjenjuje projekt. Elaborat naime prethodi glavnom projektu te za njegovu izradu nije potrebno nikakvo ovlaštenje. Dakle, i potpisnik ovog teksta mogao bi izraditi krajobrazni elaborat jer ni jednim propisom nije definirano tko ga može izraditi.

 

Ključno nerazumijevanje leži u tome što se krajobrazni elaborat počeo poistovjećivati s projektom. No, već i samo ime govori – elaborat elaborira postojeće stanje, on ne donosi kreativno rješenje. Projektira se isključivo projektom - objašnjava Bunjevac.

 

Pojednostavljeno, elaboratom se definira postojeće stanje, a projektom se osmišljava novo.

Krajobrazni arhitekti u Hrvatskoj stoga de facto nemaju što projektirati – jer projekt nije obavezan, a elaborat nije projekt. Time je uloga krajobraznih arhitekata u projektiranju potpunosti izbrisana. Dodatni udarac zadale su im izmjena Zakona o poslovima i djelatnostima prostornog uređenja i gradnje 2018. godine kojim je onemogućeno da ovlašteni krajobrazni arhitekti budu članovi Hrvatske komore arhitekata te su tako de facto izbačeni iz licenciranih poslova projektiranja na području gradnje.

 

U praksi je situacija još apsurdnija - krajobrazni elaborati se rade kao da su projekti, projekte uređenja parkova potpisuju inženjeri građevine iako to ne bi smjeli.... no, eto krajobrazni arhitekt ne smije projektirati park s popločanom stazom. I to u vrijeme kada su svima puna usta zelenih politika, a izrazi poput zelena infrastruktura, urbana bioraznolikost, rješenja temeljena na prirodi iskaču gotovo iz svakog službenog dokumenta.

 

Problem je u tome što Ministarstvo zauzima načelni stav da krajobrazna arhitektura nije gradnja, da krajobrazni arhitekti nisu arhitekti, odnosno da nemaju pravo projektirati – čime im se osporava temeljna stručna uloga i pravo na oblikovanje prostora - kaže predsjednica Hrvatske komore arhitekata.

 

Za ovu godinu najavljene su izmjene Zakona o gradnji i Zakona o poslovima i djelatnostima prostornog uređenja i gradnje, pa za sada ostaje nada, da će se višegodišnji apeli za vraćanje funkcije krajobraznim arhitekatima uroditi plodom.

 

- Više smo puta pokušali otvoriti dijalog s nadležnim Ministarstvom, no dojam je kao da govorimo različitim jezicima. Uskoro planiramo ponovno poslati dopis, u nadi da ćemo na sastanku uspjeti jasno izložiti važnost uloge krajobraznih arhitekata – i da će aktualni ministar imati više razumijevanja za ovu problematiku - zaključuje Bunjevac.

 

A dok se ne dogode izmjene zakona, krajobrazni arhitekti i dalje ostaju na margini – točnije, na travnjaku. Ostaje im tek pokoje drvo za posaditi – pod uvjetom da ispod ne planiraju stazu. Ili, jednostavnije, mogu spakirati diplome i otići tamo gdje se njihovo znanje ne tretira kao korov i višak papira u građevinskoj dozvoli.