Rane '80-te. Inflacija buja, cijene se mijenjaju svakodnevno, čak i najosnovnijim namirnicama poput kruha. Kupujemo onaj najjeftiniji. Crni umjesto bijelog. No, nema ga dovoljno za sve, pa svakoga jutra stojimo u redu nadajući se da baš tog jutra imamo sreće. Ja sam je imala zato što je teta za pultom, poznavajući naše novčane (ne)prilike, svakoga jutra sačuvala jednu štrucu za mene. Zašto proizvođači nisu smanjili proizvodnju bijeloga kruha i povećali proizvodnju crnog nisam baš razumjela. Razumjela sam samo da nema ni šećera, ni kave, ni uložaka, ni deterdženta ni još koječega drugog i da smo po sve to organizirano putovali u Sloveniju.
Bilo je to i vrijeme 'par-nepar' vožnje, redukcija struje, učenja uz uljanice. U zgradi, na 7. katu, ne na selu, s kravicama. Uzroci YU inflacije '80-ih i početak urušavanja zajedničke države i tržišta opisan je u literaturi dovoljno dobro, pa ne moramo ponavljati ni za one koji tada nisu bili ni rođeni. Problem je što ponavljamo praksu.
Iako je sada, ako već ne i prije dvije godine, jasno da je inflacija koju kusamo izravna posljedica zaključavanja – zatvaranje je smanjilo proizvodnju, pokidalo opskrbne lance, posljedično smanjilo ponudu, a istodobno povećalo količinu novca u optjecaju – Europa, pa i mi, ponavljamo davno prožvakane teške lekcije. Da ćemo ih žvakati još dugo potvrdila nam je upravo i Ursula von der Leyen koja traži odricanja – od građana da se griju što manje kako bi smanjili potražnju za energentima, od tvrtki da zamrznu cijene energenata. Pa se onda ne čudimo što su i Hrvati zamrznuli cijene energije na više od deset puta manju razinu od tržišne.
Inflacija nas spašava od nestašica
EU se po tankoj liniji sve češćeg dokidanja tržišta i prilično komunističkog ponašanja kreće od ožujka 2020., pa nam samo preostaje pitati se ono što se pita(o) i jedan komentator na mrežama: 'Što će ti jadnici zamrznuti kada nemaju svoj plin, ugljen ne koriste zbog zelenih manijaka, uran za nuklearke dobivaju iz Rusije i Kazahstana, a i bez toga mogu ostati? Možda da zamrznu zimu?'
Iskustvo zamrzavanja cijena ima i veliki SAD, iz doba Nixona, kada je upravo zbog plafoniranja cijena zaglavio u desetljetnoj stagflaciji. No, imamo dovoljno i vlastitih iskustava iz kojih bi nam posljedice trebale biti jasne poput kristalno čiste vode. Jer, kada cijene ne budu mogle rasti dogodit će nam se nestašice. Inflacija je prirodna tržišna reakcija koja nas spašava upravo od nestašica. A zašto se one događaju kod kontrole cijena? Zato što se proizvođačima više neće isplatiti proizvoditi (bit će u minusu), trgovcima se neće isplatiti prodavati, a oni proizvodi koji budu na zalihama vrlo će brzo biti razgrabljeni.
Tržišne su reakcije na netržišna ponašanja neupitne i neumoljive. Jer, rast inflacije u jednome će se trenutku zaustaviti iako se neće vratiti na pretpandemijske razine. Cijene će trajno ostati povišene. Znači li to da će vlade dovijeka držati neke cijene zamrznutima? Ako neće, imamo li pojma što će se dogoditi jednom kad se odmrznu? Imamo li pojma što to znači za sve proizvođače kojima su proizvođačke cijene više od zamrznutih, zbog čega su u gubitku (Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja brine se samo ako su više)?
Zašto je još zamrzavanje cijena potpuno pogrešna antiinflacijska taktika pročitajte u novom tiskanom i digitalnom broju Lidera.