Za sebe kaže da je ‘teška‘ lokalpatriotkinja pa joj nije lako gledati propadanje svoga rodnog mjesta već godinama. Zato je njezina zadnja poslovna investicija gradnja hotela u Varaždinskim Toplicama, premda ni sama nije sigurna hoće li dobro proći. Kako bilo, poručuje, kredit koji je za taj projekt uzela sigurno će vratiti
Nemojte pratiti navigaciju, nije najpouzdanije, odvest će vas najprije u Čakovec, a naš je pogon tek koji kilometar izvan Varaždina – tim nas je riječima Bernarda Cecelja, dugogodišnja poduzetnica poznata po proizvodnji madraca i kreveta, koja je nedavno ušla i u turistički biznis, uputila kako naći Pušćine. Općina je to na sjeveru Hrvatske u kojoj je glavni proizvodni pogon odakle svakodnevno na stotine kreveta odlazi put najboljih europskih hotela, ali i šire. Mjestašce pokraj Varaždina bogat je kraj, sve su kuće prekrasno uređene, okućnice također, a stječe se dojam da je u svakoj drugoj kući neka poduzetnička aktivnost. U vlasništvu njezinih tvrtki je čak nekoliko nekretnina u Pušćinama. Prvo je otkupila pogon za proizvodnju, pa je sagradila zgradu uprave na zemljištu pokraj, pa je kupila kuću preko puta upravne zgrade i napravila skladište, nekoliko metara dalje je drugo skladište... i tako je cijela priča prerasla i Pušćine i prvotna očekivanja vlasnice koja se, kako kaže, cijeli život zamišljala kao poduzetnicu, kao nekoga tko je sam svoj gazda.
Doduše, kao dijete nije zamišljala da će se baviti baš proizvodnjom kreveta, sanjarila je da će biti liječnica i imati svoju privatnu ordinaciju.
Radnička klasa
– Zamišljala sam svoju privatnu praksu dok se o tome nije ni sanjati moglo – smije se sama sebi Cecelja, koja je odrasla u Varaždinskim Toplicama, mjestu koje i danas ima posebno mjesto u njezinu srcu. Lokalpatriotkinja je, i to 'teška', daje si 'dijagnozu'. Ne može si pomoći. A kad je njezino rodno mjesto u pitanju, nije joj bilo lako gledati kako propada već godinama, kako se ne ulaže ni u infrastrukturu, a pogotovo ne u termalne izvore, koji bi mogli biti dobar turistički proizvod. Zato je njezina zadnja poslovna investicija gradnja hotela u Varaždinskim Toplicama. Projekt je pri kraju, otvorenje se očekuje za koji mjesec. Kako će ta priča krenuti, ne usudi se prognozirati, nada se da će biti uspješna. Svjesna je da se, dodaje, dosta i zadužila, no nije joj krivo, naprosto morala je ostaviti nešto u naslijeđe kraju iz kojeg je potekla.
Imala je krasno djetinjstvo, jedinica je, a roditelji su joj pružili svu ljubav i potporu koju su mogli. Bili su pripadnici radničke klase, nikakvi bogataši, sve što su stekli, stekli su vlastitim radom, a i Cecelja je radila i pomagala im koliko je mogla.
– Nakon osnovne škole upisala sam gimnaziju, ali sam se vrlo brzo prebacila u ekonomsku školu, a nakon mature sam upisala fakultet u Mariboru. Studirala sam uz rad i kako to biva kad već počneš raditi i zarađivati, učenje staviš po strani, pa ga nažalost nikad nisam završila – ispričala je Cecelja. Tu je negdje bio i prijelazni trenutak u njezinu životu, kad je morala donijeti odluku o tome što će raditi i čime će se baviti, a presudio je novac. Trbuhom za kruhom otišla je u inozemstvo, u Švicarsku, gdje je nekoliko godina radila u ugostiteljstvu. I nije joj žao jer je tamo stekla nešto mnogo vrjednije i od novca – znanje stranih jezika.
Gepek pun opruga
– Njemački sam znala i prije, samo sam ga usavršila, a naučila sam francuski i talijanski, što mi se kasnije itekako isplatilo u životu, a pogotovo u poslu. Doduše, govorim i slovenski, pa recimo da mogu reći da znam četiri strana jezika i da je to bilo jako važno za moje kasnije životne poteze u poduzetništvu – napomenula je Cecelja.
Jedanaest je godina ostala u Švicarskoj, a vratila se u domovinu 80-ih godina i počela raditi u tvornici opruga, s materijalom koji je i danas okosnica biznisa koji je kasnije i sama izgradila. Ostala je u Hrvatskoj nekoliko godina, stekla neka iskustva u industriji opruga, e da bi 1990. otišla ponovno za Švicarsku, gdje je prvo počela raditi u industriji opruga u toj zemlji za švicarskog poslodavca, a kasnije je dobila zadatak pokrenuti podružnicu te tvrtke u Hrvatskoj. Na toj je poziciji ostala sve do 1998. godine.
– Na tom poslu bila sam dio vremena na terenu u Švicarskoj, a dio u Hrvatskoj, tako da sam najgore godine rata proživjela ovdje. Dogodilo mi se da se od bombardiranja, kad se gađalo vojni aerodrom u Varaždinu, skrivam po nepoznatim kućama uz cestu s gepekom punim opruga koje sam vozila našim partnerima – prisjeća se te dodaje kako je u to doba primala 'švicarsku' plaću pa je stekla i određeni kapital s kojim je 1998. godine pokrenula ono o čemu je maštala kao mlada – nešto svoje.
– Odvažila sam se potkraj 90-ih pokrenuti svoj biznis jer sam željela biti svoj gazda. Kapital i hrabrost sam imala, jedino mi je trebalo još novca jer sam morala preuzeti i kreditne obveze bivšeg vlasnika, pa sam se obratila bankama i tu je bilo problema. Kao netko bez veza i iskustva nisam dobivala ni termin kod bankara, a kamoli kredit. No bila sam uporna i tri mjeseca dolazila i inzistirala da me prime pa sam na kraju i dobila kredit, ali uz kamate od oko 15 posto – sjeća se Bernarda.
Presudno poznavanje jezika
U poslu se dosta brzo snašla. S bivšim je poslodavcem već imala dogovoren izvoz dijela robe, a budući da je imala osigurano tržište vrlo je brzo mogla pokrenuti pogon, koji je već prve godine zapošljavao 13 ljudi, a danas je u njemu 50-ak zaposlenih. Ni jednu kunu dobiti, kune se, nije nikada izvukla iz tvrtke, sve je dalje investirala, u pogone, u ljude, u tehnologiju. U jednom je trenutku zapošljavala 250 ljudi, ali danas je taj broj ipak nešto manji.
Što je još bilo presudno za njezin poslovni uspjeh i kako je gradila biznis sa madracima i krevetima, pročitajte u poslovnom tjedniku Lider, u tiskanom i digitalnom izdanju.