Bez europskoga proračuna nema razvoja, a bez hrvatskoga – suverenosti

Rijetko su kada mediji konzumirali toliko europskoga sadržaja koliko ga žvaču od trenutka kad je predložen novi proračun za iduće sedmogodišnje razdoblje (2028. – 2034.). Očito su klimava ekonomija, uokolni i dvorišni ratovi, kidanja savezništava i preslagivanje izvora nasušnih sirovina i dobara temu učinili probavljivom. Elem, znamo već da je na stolu 1,8 bilijuna eura, što je čak 64 posto više nego u prethodnome razdoblju (807 milijarda eura iz 'NextGen' zaseban je 'račun').

Stoga je razumljivo Ursulino (von der Leyen) tepanje 'većem, pametnijem, preciznijem i najambicioznijem proračunu ikada predloženom'. Samo se s time još treba složiti svih 27 članica, za što bi im trebale biti dovoljne dvije godine. Znamo i da ruke može trljati ne samo Ukrajina, kojoj ide ravno sto milijarda eura za obnovu, nego i susjedne istočne zemlje, posebno one uz granice s Ukrajinom, Rusijom i Bjelorusijom, koje će dobiti veća sredstva za sigurnost i gospodarstvo.

Svanulo je i istraživanju, obrani i digitalnim tehnologijama. Kako u linearnome svijetu vrijedi pravilo 'dok komu ne uzmeš, drugomu ne možeš dati', u novih sedam financijskih godina ponešto će smrknuti, prije svega poljoprivredi i okolišu. Dok s okolišem vjerojatno neće biti problema, jer je cijela agenda nasilno i prebrzo gurana, poljoprivrednici talože još više bijesa jer je i prošla omotnica, s 386,6 milijarda eura, bila skromnija, a nova će im udijeliti još manje, tek 300 milijarda.

Uz to se zajednička poljoprivredna politika utapa u široj kategoriji 'nacionalnih i regionalnih partnerskih planova', što god to značilo.