Zagreb nema kapacitet za preuzimanje i zatvaranje odlagališta, pa čak ni za nadzor nad privatnim tvrtkama koje upravljaju Jakuševcem. Gradonačelnik sad uzalud zaziva Državni inspektorat umjesto da je u dvije i pol godine osposobio gradske inspektore koji bi svakodnevno provjeravali ispunjava li jakuševečki konzorcij sve ugovorne stavke
Zagrebački gradonačelnik i njegova stranka ovih dana proživljavaju najteže dane od dolaska na vlast; teže čak i od onih kad su se odmah na početku suočili s Bandićevom upravljačkom strukturom, ali i praznom gradskom i holdinškom blagajnom. Eksplozija s odronom na Jakuševcu opasnija je i od momenta kad su radnici Čistoće pod pokroviteljstvom gradske oporbe započeli nelegalni štrajk. Ova, treća kriza vjerojatno upravo privodi kraju ionako nerealnu aspiraciju o preuzimanju vlasti na parlamentarnim izborima, a mogla bi dovesti u pitanje i do jučer realnije ambicije stranke Možemo! o osvajanju znatno većega broja saborskih mandata od sadašnjih šest.
Plenković će rado pomoći
Naime, iako do parlamentarnih izbora ima još više od pola godine, Tomislav Tomašević u ponedjeljak ujutro na Jakuševcu je napravio ključnu političku pogrešku. Rekao je da problem ne može riješiti bez pomoći države i tako priznao inferiornost u odnosu na glavnoga političkog konkurenta. Pritom nije važno što je to činjenica, ali ne ponedjeljka, nego odavno, od onoga časa kad je Tomašević postao kolateralna žrtva promjene politike EU-a. Zaokret se dogodio zbog nove odredbe da sortirnica, kompostana i obrada miješanog otpada budu na jednome mjestu. Tada je propao plan o europskom financiranju samo Centra za obradu mješovitog otpada, koji bi omogućio zatvaranje Jakuševca u (prvome) Tomaševićevu mandatu. U međuvremenu se izrađuju novi elaborati, ali gradonačelnik je znatno prije ponedjeljka – pa i prije prvoga velikog jakuševečkog odrona 11. studenoga – trebao inicirati razgovor s premijerom. Tada je mogao biti koliko-toliko ravnopravan partner, a sad je luzer koji će se doći pokloniti velikom gazdi.
Plenković, naravno, nije propustio priliku da mu održi malu školu politike i velikodušno poručio da će Vlada, kao što pomaže i drugima, rado pomoći i gradu Zagrebu.
A što će Tomašević tražiti od Plenkovića? Prije svega, pomoć za zatvaranje Jakuševca. Pitat će na koliko love iz EU-a može računati za Centar za gospodarenje otpadom sa sortirnicom i kompostanom u Resniku. I molit će da planirani CGO ne bude zajednički za Zagreb i Zagrebačku županiju.
Ovo posljednje zaista je paradoks. Zemljište u Zagrebu višestruko je vrednije nego u županiji. Zagreb je najurbaniziraniji dio Hrvatske i čak je dvanaest puta gušće naseljen od svoje županijske okolice koja zasigurno ima više neiskorištenih zakutaka pogodnih za gospodarenje otpadom od onoga koji je zacrtala država. Uvjeravaju nas da nova tehnologija ne stvara nikakve neželjene efekte, pa ni smrad poput jakuševečkoga. Međutim, Marišćina iznad Rijeke i Kaštijun nadomak Puli to opovrgavaju. Kako god, ako nema opasnosti za ekologiju u Resniku, ne bi bilo štete ni da se otpad spaljuje u županiji. A renta koja bi kapnula zasigurno bi dobro došla Farkaševcu, Žumberku ili Preseki (tri najnerazvijenije općine u županiji koje dobivaju najviše novca iz fiskalnog izravnanja po stanovniku).
Već i taj detalj pokazuje nakaradnost teritorijalnog ustroja prema kojem je Zagreb praktički opkoljen županijom, koja pak nema ni svoju bolnicu, a i sjedište ima izvan svog teritorija – u Zagrebu. Da to područje ima zajedničko predstavničko tijelo, vjerojatno bi dogovor i o odlaganju otpada bio jednostavniji. No to je tek posebna priča.
Odličan privatni biznis
Vratimo se otpadu, koji je zapravo u Zagrebu odličan privatni biznis. Pa i Jakuševcem vladaju poduzetnici kojima je Grad to odlagalište povjerio upravljanje. Riječ je o konzorciju u kojem su HIS Slavka Hrženjaka, Tigra Milana Penave (kuma pokojnog Bandića), Eko-Flor, koji posluje u sklopu C.I.O.S. grupe Petra Pripuza, i C.I.A.K. u vlasništvu obitelji Leko. Te su tvrtke vodile Jakuševec i u Bandićevo doba, a Tomašević nije imao drugog izbora nego dopustiti im novim ugovorom da nastave posao. Gradska tvrtka Čistoća tako je samo kanal od kućanstava do Jakuševca, a Grad ne samo da nema kapaciteta preuzeti odlagalište nego ga nema ni za nadzor. Pa Tomašević sad uzalud zaziva Državni inspektorat umjesto da je u dvije i pol godine osposobio gradske inspektore koji bi svakodnevno provjeravali ispunjava li jakuševečki konzorcij sve ugovorne stavke.
Propagatori teze o dubokoj državi zasigurno bi rekli da je ona (čitaj: HDZ i SDP) zapravo gurnula Tomaševića u Poglavarstvo jer se nikomu nije baktalo s neredom koji je ostao iza Bandića i gradom dovedenim pred bankrot. Politički neiskusni gradonačelnik tako je upao u mrežu privatnih i stranačkih, prije svega HDZ-ovih, interesa. To se vidi na primjeru Jakuševca, ali i cirkusa s Dinamom i novim stadionom.
Idealna lokacija za otpad
Tomašević se Jakuševcem bavi još od 2017., kad se popeo na njega i izjavio:
– Na ovom brdu počinje bitka za Zagreb.
Scenografija je podsjećala na jednu od najslavnijih ratnih fotografija, ‘Dizanje zastave na Iwo Jimi 1945.‘, koju je snimio Joe Rosenthal iz Associated Pressa. Krvave bitke nastavljene su nakon dizanja zastave još više od mjesec dana. Osvajanje Iwo Jime Amerikanci su platili s gotovo 7000 poginulih i 17.000 ranjenih. Od 21.000 japanskih vojnika samo ih se tisuću predalo, neki i godinama nakon završetka rata. Rušenje Jakuševca traje dulje i od višemjesečnog osvajanja Iwo Jime. A postoji još jedna poveznica: naziv nenastanjenog otoka koji pripada Tokiju (iako je udaljen 1200 kilometara) znači – ‘sumporni otok‘ – zbog svojevrsnih bunara u kojima ključa voda puna sumpora. Kakav Resnik, to je idealno mjesto za novi Jakuševec.