Svi su šutjeli kad je Vlada odlučila upropaštavati distributere goriva i baš je zahvaljujući toj šutnji odlučila proširiti broj djelatnosti koje moraju živjeti u socijalizmu. Sada su to i šećerane, uljare, mljekare, a sutra, zašto ne, i cijelo gospodarstvo. Tako Vlada uvodi postupan prijelaz u socijalizam, a da nam komunistička partija i ne treba
Kad STEM-ovac govori o ekonomiji, to obično ima suvislu matematičku podlogu, no rijetko se koji ozbiljnije angažira u ekonomskoj praksi. Utoliko je Boris Podobnik, profesor na ZŠEM-u i aktivni UGP-ovac, poželjna iznimka. S više od devedeset objavljenih i iznimno citiranih znanstvenih radova (o temama od nuklearne fizike do ekonometrije i financija) pripada onoj grupi znanstvenika u koje još nismo izgubili vjeru. Što je još važnije, ne libi se iznijeti svoje stajalište ni onda kad se ono (recimo, o rusko-ukrajinskom ratu ili odnosu SAD – EU) ne uklapa u vrli novi svijet nametnutih vrlina.
Drugi put u manje od tri godine nalazimo se u situaciji da vlastite građane i poduzeća stavljamo na ‘pauzu‘ zbog viših ciljeva. Mnogi kažu da EU nikada nije imao lošije vodstvo. Je li to slučajno?
– Zanimljivo, ni Amerika ni EU ne mogu se pohvaliti nekim lumenima. Joeu Bidenu ne treba se smijati jer je dementan i zaslužuje sažaljenje, ali ni EU političari nisu kompetentniji. Htjeli su uništiti Rusiju, a prije će uništiti Europu. Slaba procjena i podcjenjivanje protivnika govori o nekompetentnosti EU lidera. Činjenica da demokracija može izroditi loše kadrove, nažalost, sugerira da se mora korigirati i demokracija. Često znam reći: ‘Prije nego što uvedete demokraciju među ljudoždere, poželjno im je promijeniti prehrambene navike.‘ Moguće je i da pravi centri moći žele nekompetentne zato što je tada lakše manipulirati. To nije teorija zavjere, jer onaj tko kontrolira zapadne medije, uvelike određuje i tko će pobijediti u demokraciji.
Čini se da Amerika ipak gubi, bar na valutnome polju. S ratom se uz bok dolaru pomaljaju neke druge valute. Je li to početak novoga valutnog poretka?
– Ameriku zabrinjavaju trendovi jer će rasti udjel kineskoga juana od sadašnjih manje od tri posto. Tko ugrožava dolar, ugrožava i dominaciju Amerike. Naime, ako Indija i Kina razmjenjuju svoja dobra bez dolara kao medijatora, tada je potražnja za dolarima manja; a novac je roba kao svaka druga, pa manja potražnja znači i nižu vrijednost. Neizbježno je da će u budućnosti Kinezi, Indijci i Rusi, a i drugi, trgovati samo u svojim valutama, bez uporabe dolara, ali dolar će se, kao i euro, nastaviti upotrebljavati u zapadnom svijetu. To što se Zapad ljuti, a često i prijeti ako se ne upotrebljavaju njegove valute u međunarodnoj trgovini, možda znači da je ta praksa ipak ostatak financijskoga kolonijalizma, a ni on ne može biti duga vijeka.
S ovakvim crnim temama i stanje u domaćem dvorištu čini se bajno. Na što ste mislili kad ste nedavno izjavili da strane vlasti prema građanima i poduzećima imaju majčinski odnos, a kod nas maćehinski? Pa Vlada se brine potporama barem od zaključavanja.
– Kod nas sve vlade privatni sektor doživljavaju kao ružno pače, neželjeno ili tuđe dijete, i odatle taj maćehinski odnos prema privatnom sektoru koji se dobro vidio na početku pandemije kad su Vladine mjere bile izrazito nedostatne. Tek nakon UGP-ove intervencije predložila je one koje su doista pomogle. Njemačkom kancelaru jasno je da prosperitet zemlje počiva upravo na snažnom privatnom sektoru i njemu ne moraju poduzetnici sugerirati što treba poduzeti kako bi se spasila radna mjesta i opstojnost privatnog sektora.
Nije li se naša država dovoljno uključila u antiinflacijske aktivnosti?
– Zamrzavanjem cijene neke robe država ne kontrolira rast cijena, nego najvjerojatnije izaziva nestašice koje će povećati cijenu te robe kad se cijene odmrznu. Inflaciju suzbijate i tako da imate dovoljno robe i energenata, a što radi naša vlada, recimo, u vezi sa solarima? U vrijeme velike energetske krize gomila zahtjeva za solare čeka u ladicama jer Vladi to očito nije prioritet. A ako nema dovoljno energenata, cijene im rastu, pa tako Vlada pridonosi rastu inflacije.
Ipak su mnogi zadovoljni ograničavanjem rasta cijena energije.
– Ograničavanje cijena, popularno vjerojatno na Kubi, možda bi i bila dobra odluka da Vlada to kompenzira tvrtkama koje se bave gorivom, a upravo to ne radi. Dakle, naša je vlada potkraj prošle godine odlučila da distributeri goriva rade s gubicima kako bi cijenu goriva učinili prihvatljivom. Je li je pošteno da neke industrije moraju propasti da bi druge opstale? Je li pošteno da se nekima tržište dokida dok baš svi drugi mogu slobodno definirati cijene? Jasno da je kupcima drago kad je cijena goriva niska, ali distributeri goriva su se zadužili da bi kupili crpke, uz to moraju osigurati plaće radnicima, plaćati skupa osiguranja, vraćati kredite i tu milosti nema. Takva je Vladina mjera suprotna ideji slobodnoga EU tržišta i vjerojatno utuživa na sudovima, barem europskim. Svi su šutjeli kad je Vlada odlučila upropaštavati distributere goriva i baš je zahvaljujući toj šutnji odlučila proširiti broj djelatnosti koje moraju živjeti u socijalizmu. Sada su to i šećerane, uljare, mljekare, a sutra, zašto ne, i cijelo gospodarstvo. Tako Vlada uvodi postupan prijelaz u socijalizam, a da nam komunistička partija i ne treba.
Ali tako je globalno i udjeli država u globalnoj ekonomiji opasno rastu. S druge strane, koliko ima smisla pustiti da tržište odradi svoje kad je sve što se događa posljedica potpuno netržišnih odluka (zaključavanje, rat...)?
– Kada država nametne sankcije ili uđe u rat, tržište ne može trenutačno profunkcionirati i pronaći rješenja u novim uvjetima. I baš zato tada nastupa spasonosna država, koja je sama zakuhala probleme pa pokušava i sama naći rješenja. A kadrovi u državnom aparatu najčešće nisu ravni kadrovima u privatnom sektoru, čime sam se i znanstveno bavio, pa je više nego jasno da nije dobro kad stranački kadrovi i ostali zaposleni preko veze vode ekonomiju.
Cijeli intervju možete pročitati u novom tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.