Biznis i politika
StoryEditor

Budućnost EU miriše na Jugoslaviju uoči njenog raspada

01. Studeni 2023.
Budućnost Europske unijefoto Shutterstock

Rijetko se tko može sjetiti posljednjeg pametnog poteza europske ‘elite‘ bilo da je riječ o pandemiji, inflaciji, rusko-ukrajinskom ratu, plinu, Kini, nuklearkama, električnim automobilima, ukupnoj zelenoj tranziciji ili nečemu devetom. Jednostavno, talent za bavljenje nevažnim temama (rodovima i spolovima, a ne, recimo, imigrantskom politikom) obrnuto je proporcionalan zdravome razumu.

O nekoliko mjeseci zakašnjeloj protuinflacijskoj akciji, uvozu višestruko većih doza cjepiva od broja stanovnika, gašenju nuklearki bez ‘backup-a‘ ili očekivanim carinama na kineske automobile već znamo sve. No, vrijedi ponoviti podatak koji oslikava ukupnu tugu, jad i čemer politike u kojoj se poput prasaca valjamo godinama: u sedam ovogodišnjih mjeseci EU je kupila 40 posto više ruskoga ukapljenog prirodnog plina nego u istome razdoblju lani. EU sada kupuje većinu ruskoga LNG-a, točnije 52 posto!

Dakle, u skladu s tekućim vrlinama koje se nose, zabranili smo si uvoz jeftinijega plina da bismo si dopustili uvoz skupljega. A gotovo četverogodišnja kriza iscrpila je i ono malo mentalnih kapaciteta koje sada treba upogoniti za odgovor na suštinski važno pitanje – kako postići zaokret od zajednice koja to nije, prilično glupave, bezidejne i preplavljene samovažnošću ‘bijelih ovratnika‘ i pretvoriti je u ono što je inicijalno trebala biti? Jer, ovakva kakva je sada neumoljivo podsjeća na Jugoslaviju, ponajprije u kopiranju broja administrativnih naredbi, uredbi, direktiva, propisa, zakona…koji suspendiraju tržište.

A onda i u broju ljudi koji će to odraditi. U Jugoslaviji je, sjećamo se, administracija pojela realni sektor. Pa smo se utapali najprije u hiperinflaciji, potom i u sveopćoj ekonomskoj krizi koja se neodgodivo prelila u političku, a ona se pretopila u konačni raspad. Dakako, ratni.

Da trenutna (ali višegodišnja) trasa EU-a podsjeća na tužni slučaj Jugoslavije potvrđuje i ekonomski analitičar i ulagač Neven Vidaković. Njegov osebujni ‘bez dlake na jeziku‘ stil budućnost Unije opisuje ovako: - Sadašnje stanje u EU podsjeća na Jugoslaviju 1980-ih kada je ekonomska struka zanemarena. Politika je zajašila sve pore života, a ekonomski su klonovi i tada uvjeravali da živimo u svijetu u kojemu ne vrijede standardni ekonomski principi.

Iako su mnogi ekonomisti tih ‘80-ih upozoravali da se mora poštovati načelo slobodnoga tržišta i razvoja, političari to nisu slušali. EU danas tvrdi da nam ne treba slobodno tržište i u trenutku neviđenoga znanstvenog i ekonomskog razvoja poziva se na teoriju od-rasta. Također, nakon godina nemogućnosti postizanja konvergencije siromašnih prema bogatima postalo je jasno da je konvergencija laž. S Brexitom monolitnost ideje EU više ne postoji, a politički se sukobi između članica moraju intenzivirati u stanju strukturne inflacije, jer se ekonomska nestabilnost koja traje ovako dugo mora preliti u političku nestabilnost.

‘Regulatorna zarobljenost od strane korporativnih interesa‘

Europa se danas topi u strukturnoj inflaciji – poručuje Vidaković podebljavajući sve ono na temelju čega tvrdi da EU reprizira YU. Ekonomske politike EU neodoljivo podsjećaju na ekonomske politike iz Jugoslavije 1980-ih: kontrola cijena, EU fondovi su preslika jugoslavenskih fondova za nerazvijene, kvote, i birokratska vlast Beograda/Brisela. Rješenja koja se guraju ponovo su EU fondovi za nerazvijene, birokratsko uplitanje u slobodu tržišta, povećanje regulative i broja zakona. Sve je već viđeno. Rezultat je toga poznat, dogodio se prije 35 godina.

Iako je inflacija u EU pala sa svojih vrhova, povratak na inflaciju od dva posto ili manje nije moguć u stanju deglobalizacije. Nejednakost se u strukturnoj inflaciji prije svega očituje u tome što strukturna inflacija privilegira pojedine sektore ekonomije, a uništava druge.

Znači li to onda da EU mora prema federalnoj (u)vezanosti, jer se drukčije raspada? I što to onda znači ne samo za članice nego i za važne poteze, odluke ili zajednički proračun, recimo?

Kristijan Kotarski sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti kategorično kaže kako nije za stvaranje mega-proračuna koji kontrolira Bruxelles, jer ne postoji demokratski kapacitet nadzora trošenja tog novca na razini Unije.

- Imamo problem velike psihološke, kulturne i fizičke distance između onih koji bi odlučivali u Bruxellesu i onih na koje se te odluke odnose. Najbolji je primjer za to nabava cjepiva tijekom pandemije. Manje su članice prvotno ostvarile pogodnost jeftinije nabave u odnosu na samostalnu kupovinu, ali je ta prednost kasnije u potpunosti poništena netransparentnom nabavom deset puta većih količina cjepiva nego što je veličina populacije EU, pa se danas troše enormni resursi na njegovo uništavanje.

Vjerujem u to da neke stvari možemo adekvatnije financirati na razini EU poput zajedničkih programa izobrazbe radne snage i programa istraživanja i razvoja u odnosu na nacionalnu razinu država članica, kako bi podigli učinkovitost izdataka. No, ne vjerujem u neke grandiozne industrijske politike na razini EU, jer je ishod regulatorne zarobljenosti od strane korporativnih interesa više nego zajamčen - poručuje.

Kako onda, ako ne federalno? Ima li bez jače nadnacionalne povezanosti EU uopće budućnost ili se raspada na mikro-djeliće iz kojih je nastala? Kakvo joj ljepilo treba da bi ponovno postala zdravorazumnom i potrebnom?

Više o tome pročitajte u novome tiskanom i digitalnom broju Lidera.

23. veljača 2024 14:39