Degradirajuće je koliko se plaća u arhitekturi isplaćuje na ruke

Kad se u Hrvatskoj govori o arhitekturi, razgovor rijetko prelazi granice estetike. Stilizirani eksterijeri i interijeri gotovo su jedina tema, a što se događa iza kulisa, u svijetu u kojem arhitektura prestaje biti samo umjetnička disciplina i postaje ozbiljan biznis, rijetko tko pita. Na tržištu na kojemu još dominiraju mali i srednji studiji, na kojemu često jedan projekt može definirati egzistenciju za sljedeće dvije godine, arhitektura kao biznis zahtijeva pragmatičnost jednaku kreativnosti, smatra Liderov sugovornik Damjan Geber, osnivač i izvršni direktor Brigade, koji je o tabuima u arhitekturi odlučio progovoriti otvoreno i s nadom da će ovaj razgovor biti točka preokreta za cijelu struku. Pa tako kaže da je najveći arhitektonski tabu govoriti o arhitekturi kao o poslu od kojega bi oni koji se time bave trebali živjeti. I to dobro živjeti, jer to je, dodaje, svima cilj.

Opći je dojam da u Hrvatskoj arhitekti dobro žive, da je to biznis kojim teku med i mlijeko. Ili?

– Da, da. Sve je med i mlijeko dok se ne baci pogled na statističke podatke o isplaćenim plaćama u arhitekturi. Prosječna plaća u arhitektonskim i inženjerskim djelatnostima u Zagrebu statistički je oko 1600 eura neto, što je u stvarnosti za arhitekturu i manje jer inženjeri u ovome slučaju podižu taj prosjek. U odnosu na vrijednost koju stvaramo naše su prosječne plaće prilično neproporcionalne. Okej, ne možemo se možda uspoređivati s IT branšom iako stvaramo vrijednost koja je u našem slučaju vječna, ali ondje imamo deficit kadra, pa je situacija donekle objašnjiva. No naše bi plaće trebale biti usporedive barem s, primjerice, onima u marketingu i iznositi bar oko dvije tisuće eura neto.

Kako se to dogodilo, što je uzrok takvim niskim plaćama?

– E, i to također treba staviti na stol kao temu.

Intuicija mi govori da je, vrlo vjerojatno, problem u konkurentnosti: da bi se ponudila najbolja cijena za projekt, ide se s niskim plaćama za svoje ljude. Imam li pravo?

– I da i ne. To je relativno filozofsko pitanje, no razlog je taj što velik dio arhitektonskih ureda radi svakakve projekte da bi preživio, pa tako i projekte koji se, suprotno svim poslovnim postulatima, naplaćuju na ruke; onda se i plaće isplaćuju na ruke. Ljudi su prijavljeni na crkavice, a dio plaće dobivaju na ruke. I to je postao standard. A ne bi smjelo biti tako, to je degradirajuće. Ovdje govorimo o mladim ljudima koji su studirali pet ili više godina, koji se konstantno educiraju, koji rade u biroima koji su nagrađivani, poznati i u kojima dio plaće primaju na ruke. Drugi je problem onaj o kojemu vi govorite. Spuštanjem cijene rada jedni drugima rušimo cijenu i onda cijela branša ima generalni problem.