Problem koji pogađa većinu građana, pa i cijele generacije, ponajprije milenijce, globalan je, a uzroci variraju od zemlje do zemlje. Hrvatska, recimo, nije žrtva špekulacija financijskog sektora ili pojedinih bogataša kao neke druge zemlje, nego samo sveopće nesposobnosti donositelja odluka. Tako tržište gori, a nekretninu si može priuštiti nekolicina
Poundbury, gradić na periferiji Dorchestera u okrugu Dorsetu u Engleskoj, njegovi stanovnici ili stvarno jako mrze ili ga jako vole. Sredine nema. Kako i ne bi – riječ je o mjestašcu koje na prvu izgleda kao kulisa za neki animirani film, a ne kao developerski i investicijski projekt te svojevrsni eksperiment prvog nasljednika engleske krune, princa Charlesa. Naime, princu se nije sviđala betonska ljuštura u koju se grad pretvorio nakon Drugoga svjetskog rata, a kao vlasnik dijela zemljišta u gradu, a i šire, početkom 90-ih ušao je u investicijski projekt koji je predviđao gradnju novog naselja temeljenog na izgledu tradicionalne britanske arhitekture sa strogo zadanom urbanom filozofijom, koje će biti dovršeno tek 2025. Ukratko, princ je financirao gradnju novih tipskih kuća i stambenih zgrada koje izgledaju kao da su sagrađene prije nekoliko stotina godina i u čiji se izgled nipošto ne smije intervenirati. Kuće i stanovi u tipskim zgradama prodaju se ili iznajmljuju, a novi kupci i/ili najmoprimci pri sklapanju ugovora moraju potpisati suglasnost da u kuću i prostor oko nje neće intervenirati onako kako to nije strogo zadano i propisano.
Hrvatska nema princa
Sve nekretnine u gradu izgledaju skupocjeno, no princ Charles pobrinuo se da budu dostupne svima, čak i onima najugroženijima. Pa je tako čak 35 posto svih novosagrađenih nekretnina predviđeno za najam za one s egzistencijalnim problemima, i to u sklopu modela socijalnog stanovanja. Princ, navodno, smatra da ljude koji se teže snalaze u životu treba podržati i integrirati u društvo, a ne ih marginalizirati. I ima pravo, barem u vezi s tim. Hrvatska nema ni princa ni grad koji glumi mjesto iz bajke prema prinčevoj viziji, a nema ni modele socijalnog stanovanja. A trebali bi nam ako ne želimo i dalje čitati naslove kako naši sugrađani ne napuštaju roditeljski dom ni u 30-ima ni u 40-ima, kad si, realno, prvu nekretninu ne mogu priuštiti, ili kako odlaze iz države jer ne mogu riješiti svoje stambeno pitanje. Često ni samo za najam, a kamoli za kupnju.
Ništa to ne začuđuje Gojka Bežovana, redovitog profesora na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i jednog od najvećih hrvatskih stručnjaka za socijalnu politiku, koji kaže da nijedna vlada od osamostaljenja Hrvatske nije pokazala ni natruhe dobre volje da u sklopu mehanizama socijalne politike pronađe rješenje stambenog pitanja za one koje si kvadrate po tržišnim cijenama ne mogu priuštiti i da takvu socijalnu politiku nikad nijedna vlada nije podupirala.
– Naše su vlade sve do jedne radije podupirale špekulante na nekretninskom tržištu – strog je Bežovan, kojeg jako začuđuje i to što javnost nikad nije aktivnije pritisnula vlast da uvede politiku socijalnog stanovanja. Čim se u drugim zemljama samo spomene mogućnost smanjenja fonda socijalnih stanova ili prepuštanje tog sektora samo pravilima tržišta, javnost se digne na stražnje noge kako bi zadržala postojeća prava ili osigurala više kvadrata za one najugroženije, podsjeća Bežovan, a kod nas nema ni konstruktivne kritike.
Hrvatskoj nije stalo
– Jako je zanimljivo i indikativno što je prošlog tjedna u Finskoj, u Helsinkiju, održan Europski festival socijalnog stanovanja, gdje je, među ostalim, predstavljen koncept socijalnog i neprofitnog stanovanja u susjednoj Sloveniji i brojnim drugim državama Europske unije. Hrvatske, sasvim očekivano, ondje nije bilo. Slovenci se, primjerice, za razvijanje svog modela socijalne stanogradnje koriste sredstvima Razvojne banke Vijeća Europe (engl. Council of Europe Development Bank – CEB; nap. a.), a mi takvih inicijativa nikada nismo ni imali niti je ta banka kod nas ikada ulagala u socijalne stanove – rekao je Bežovan.
Nije da kod nas nisu postojale inicijative socijalne stambene politike, no svi dionici na tržištu, od Bežovana preko raznih agenata za posredovanje pri prodaji nekretnina pa sve do stručnih poznavatelja tržišta (doduše anonimno, da se nikomu ne zamjere) ističu kako su te inicijative sve do jedne, zapravo, na kraju samo potaknule tržište na još veći rast. Od POS-a do APN-a. Što je, ukratko, dovelo do rasta cijena nekretnina i činjenice da su stanovi ili kuće postali luksuz koji si ne mogu priuštiti svi.
Što o svemu kažu stručnjaci i postoje li inicijative da se i kod nas pokrene socijalno stanovanje, pročitajte u novom broju tjednika Lider u tiskanom i digitalnom izdanju.