Saborski zastupnici zajedno s premijerom ovog su utorka svojim povratkom u parlamentarne klupe klasičnim nadmudrivanjem najavili kakva će biti politička jesen. A što će se događati na poslovnoj sceni? Vlada je već postavila pravila igre novom rundom subvencija i zamrzavanjem cijena 30 prehrambenih i higijenskih proizvoda. No biznis se vodi i izvan tih okvira. Tako se čini da bi ove jeseni u prvi plan mogle doći plaće.
Dio Lidlovih zaposlenika u logističko-distributivnim centrima u Jastrebarskom i Perušiću privremeno je obustavio rad nezadovoljan plaćama za srpanj i kolovoz, a prosvjed zbog plaća najavljen je i u A1 Hrvatskoj. Pitanje je što će se događati u drugim kompanijama, pogotovu onima koje, za razliku od te dvije, ne slove kao dobri poslodavci.
Država generira rast plaća
Pritisak će samo rasti, pogotovu u svjetlu Vladine samohvale visokim rastom plaća. A taj rast predvodio je državni i javni sektor. Proljetos smo izračunali da su od 2019. do 2022. plaće u javnoj upravi porasle 19,9 posto, u obrazovanju 20,7, a u zdravstvu 24,5 posto. Za to vrijeme – u kojem je inflacija došla do 21,1 posto, ostali, mahom privatni sektori, digli su plaće za 17,7 posto. U međuvremenu, od početka godine, javni i državni sektor izborio je dodatna povećanja plaća, a one u išle gore i u onim tvrtkama koje su bile u mogućnosti isplatiti ih.
No situacija se sve više zaoštrava. Apetiti rastu i zaposlenicima kod privatnih poslodavaca, pogotovu u svjetlu sve dramatičnijeg nedostatka radne snage i sve većeg uvoza radnika iz drugih država. Zato je trošak radne snage sve ozbiljniji faktor u planiranju održivosti. Na to me upozorio jedan mladi poduzetnik, koji kalkulira gdje će pokrenuti novi projekt, a glavni elementi u jednadžbi su dostupnost i cijena radne snage. Prema svemu sudeći, projekt će pokrenuti izvan Zagreba.
Naime, prosjeci plaća kojima se barata – u državi, pa i po županijama – ponekad zavaravaju. Razlike među županijama u svakoj su djelatnosti drugačije. Očekivano, Zagreb je mahom predvodnik, osim u turizmu, gdje se najveće plaće isplaćuju u šest jadranskih županija. No u tom sektoru biznis je i najisplativiji ondje gdje je trošak radne snage najveći.
Nešto slično vrijedi za poljoprivredni sektor, s najmanjim plaćama u Dubrovačko-neretvanskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji, a statistika iznenađujuće visoke plaće u prvom polugodištu daje Ličko-senjskoj županiji – 1044 eura, odmah do 1136 eura koliko isplaćuju zagrebački poljoprivrednici. No poljoprivreda je najjača u Slavoniji, gdje su plaće najviše na zapadu – u Požeško-slavonskoj i Brodsko-posavskoj županiji – a najmanje na istoku, u Vukovarsko-srijemskoj. Pritom niske poljoprivredne plaće u Krapinsko-zagorskoj županiji mogu biti zanimljiv razlog da se u njoj otvori poljoprivredni biznis.
Najmanje razlike na ‘baušteli‘
Od velikih sektora, najmanje su međužupanijske razlike u graditeljstvu, između ‘bauštele‘ u Zagrebu i u Lici – samo 90 eura. Najveće su pak razlike u IT-u, čak 668 eura neto na mjesec između Zagreba i Gospića. Za poslodavca je to pak razlika od čak 1106 eura na mjesec po zaposlenome. Naravno, zapreka je velikoj selidbi hrvatskih IT projekata u Liku u tome što u njoj nema adekvatnih kadrova. Možda bi neki veći projekt s kampusom u Lici mogao preokrenuti tu priču.
Pomalo je iznenađujuće što te izrazito nerazvijene županije nema među tri najslabije plaćene ni u jednom drugom sektoru. Vjerojatno je to zbog turizma – od senjskog dijela županije do Plitvičkih jezera, koji diže prosjeke i ostalim, konkurentskim sektorima.
Uvelike na troškovnoj logici ovog je ljeta počela gradnja centra izvrsnosti u Osijeku. Investitor je američki pružatelj proizvodnih rješenja Jabil, a najavljuje se zapošljavanje 1500 radnika. Kadrovska računica prilično je jednostavna. Poslodavac je za IT-ovca u Zagrebu u prvom polugodištu ove godine izdvajao 2555 eura na mjesec, u Osijeku 1874 eura. Razlika od 681 eura na mjesec u godinu dana popne se na 8166 eura. Ako će od 1500 najavljenih radnih mjesta samo tisuću biti IT-ovskih, riječ je o uštedi većoj od osam milijuna eura na godinu, u odnosu na pogon koji bi se gradio u Zagrebu, gdje je i zemljište znatno skuplje nego u Slavoniji.
Gdje se isplati pokrenuti biznis
Svaka priča raste u skladu sa zakonom velikih brojeva. No malom poduzetniku koji nema namjeru prodati svoju dobru poslovnu ideju i od startupovske razigranosti želi zakoračiti u ozbiljan biznis 8000 eura godišnje uštede po radnom mjestu (u Osijeku u odnosu na Zagreb) nije za baciti. U Dubrovačko-neretvanskoj županiji na prosječnoj IT plaći mogao bi uštedjeti 10 tisuća eura. Drugi povećani troškovi taj bi iznos vjerojatno pojeli u Dubrovniku, ali tu su i Metković, Ploče, Opuzen…
Više od 11 tisuća eura godišnja je kadrovska ušteda po zaposlenom IT-ovcu u tri slavonske županije – Virovitičko-podravskoj, Požeško-slavonskoj i Brodsko-posavskoj, a najisplativija je u tom smislu već spomenuta Ličko-senjska županija, u kojoj je poslodavčev trošak po čovjeku u tom sektoru manji za čak 13.266 eura nego u Zagrebu.
U drugim sektorima razlike u plaćama nešto su manje, ali poduzetnicima u prerađivačkoj industriji i graditeljstvu najpogodnije je poslovati u Virovitičko-podravskoj županiji, Vukovarsko-srijemska županija ima najmanje plaće u trgovini i turizmu, a Požeško-slavonska u prijevozničko-logističkom sektoru.
Pa, premda trošak rada nije jedini kriterij za određivanje poslovne adrese, mogao bi biti sve važniji element u odlučivanju, osim kad se zapošljava radna snaga iz Nepala ili s Filipina.