‘;
Od nakupine raznih kriza spojenih u iskustveno potisnutu inflaciju zaboravili smo da kriznu ekonomiju kontinuirano živimo od one prošle krize, financijske. Tada su sitne napukline globalno prevladavajućeg ekonomskog sustava, onog kapitalističkog, postale ponešto vidljivijima. Činjenica je da živimo reset globalno prevladavajućeg društveno-ekonomskog sustava. Mi koji smo potekli u sustavu suprotnih ideja znamo da je imao ugrađenu računicu: imaš jednu partiju, jednog vođu, jednu misao; zauzvrat se jamči posao, plaća, stan, školovanje, mirovina, liječenje i mirna Bosna. Sve ‘besplatno‘. Pa, imamo li pravo i od kapitalizma očekivati neki minimum (koji)? Ili je sve samo prema zasluzi?
Da je preispitivanje kapitalizma, ono što on isporučuje stanovnicima globusa, s određenim očekivanjima, začeto 2008. potvrđuje i Kristijan Kotarski s Fakulteta političkih znanosti.
– U najvećoj krizi nakon Drugog svjetskog rata pokazalo se da je financijski sustav nedodirljiv, da su dobici privatni, a gubici nacionalni. Uz to, u sustav je ubačena golema količina novca, na račun rasta javnoga duga, pri čemu je razina duga počela rasti brže od BDP-a i to je ostao trend do danas. Napuhavanje financijskoga balona počelo je s hipotekarnim kreditima, posredno s tržištem nekretnina na kojemu se sve i prelomilo. Danas se i u bastionima kapitalizma preispituju trendovi koji narušavaju vjeru u sustav, posebno među generacijom Z i milenijalcima. Stanovi su mladima sve nedostupniji, što jača osjećaj da ih je kapitalizam iznevjerio. Ono što ne vide jest da ih nije iznevjerio kapitalizam, upravo obrnuto, iznevjerilo ih je uplitanje države – tumači Kotarski.
Sustav je daleko odmaknuo od oblika kakav je imao 70-ih godina prošloga stoljeća na koji podsjeća i Viktor Viljeva sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta. Tada je rast produktivnosti vodio do rasta plaća i blagostanja ‘žitelja kapitalizma‘.
– Prosperitetno razdoblje Zlatnoga doba kapitalizma, koje je započelo nakon završetka Drugoga svjetskog rata 1945., završilo je početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća kada je ukinut zlatni standard i kada je došlo do snažnog rasta cijena nafte nakon izbijanja Jomkipurskog rata (prvi naftni šok). To je bilo razdoblje brzog rasta produktivnosti i BDP-a u Zapadnoj Europi i SAD-u, gdje je rast plaća pratio rast produktivnosti. To je važno, jer to znači da rast produktivnosti rada nije doveo isključivo do većeg bogaćenja kapitalista nego se prelio i na porast životnoga standarda radnika. No, to nije univerzalno ekonomsko pravilo. Trendovi poput slabljenja sindikata i globalizacije posljednjih su desetljeća povećali moć poduzeća naspram radnika i doprinijeli padu udjela rada u BDP-u u SAD-u i zemljama Zapadne Europe – precizira Viljevac.
Pa, imamo li danas pravo očekivati neki minimum od najtržišnijeg ekonomskog sustava pročitajte u novome tiskanom i digitalnom broju Lidera.