Eurostatovi statističari pozabavili su se ovih dana cijenama hrane u EU. U godinu dana najviše je poskupjela hrana u Mađarskoj, čak 34 posto. Hrvatska je na osmome mjestu s rastom cijena od 19,8 posto, a između su još Litva, Latvija, Bugarska, Estonija, Slovačka i Češka.
Već prvi pogled na statistiku pokazuje da su najveće žrtve prehrambene inflacije nove članice EU, države tranzicijske Europe. Rumunjska i Poljska odmah su do Hrvatske, a samo je Slovenija (14,2 posto) malo bolja od prosjeka EU (14,3 posto). S druge strane, u 25 pojedinačnih prehrambenih kategorija država stare Europske unije gotovo i nema među deset s najvećim rastom cijena hrane. Takva distribucija utoliko je opasnija i dodatno raslojava bogate od siromašnih, koji znatno veći udjel prihoda troše upravo na hranu.
Primjerice, u Hrvatskoj hrana i bezalkoholna pića imaju više od 25 posto udjela u ukupnim troškovima. Kad se tomu doda stanovanje (s električnom energijom, plinom i ostalim gorivima), koje odnosi gotovo 17 posto prihoda, i prijevoz (15 posto), jasno je da prosječan hrvatski građanin osjeća znatno višu inflaciju od službenih 12,3 posto, koliko je zabilježeno u kolovozu. Slično vrijedi i za ostale države nižeg standarda.
Zamrzavanje ne pomaže
Međutim, zašto hrana najviše poskupljuje siromašnima? I kako to da listu predvodi Mađarska, smještena u plodnoj panonskoj ravnici? Iznenađenje je utoliko veće jer je Orbán od veljače zamrznuo cijene osnovnih prehrambenih proizvoda, ali nije uspio zauzdati inflaciju, čak ni u tom segmentu. S druge strane, stanovnicima pograničnih dijelova Hrvatske i dalje se isplati šoping u Mađarskoj iako je i Plenković zamrznuo neke cijene i iako je i Hrvatska među državama s velikim poljoprivrednim potencijalom i jakom prehrambenom industrijom.
Što se Hrvatske tiče, u većini je od 25 kategorija među državama s najvećim poskupljenjima, a u jednoj kategoriji je i na vrhu. Cijene vina porasle su za 15,3 posto (prosjek EU je 5,2 posto, a najmanje su rasle cijene u Luksemburgu – 1,8 posto). Iznimka su cijene povrća, kojem je cijena rasla na razini prosjeka EU (10,7 posto), te svinjetine, piva i voća (ispod prosjeka) te maslinova ulja, koje je poskupjelo 3,7 posto, samo 0,6 postotnih bodova više od poznatog proizvođača maslinova ulja, Austrije, koja je imala najmanji rast cijena.
U usporedbi prehrambenih artikala s ukupnim porastom cijena, u Hrvatskoj su ispod inflacije od 12,3 posto samo rast cijena svinjetine (10,9 posto), povrća (10,7 posto), piva (5,1 posto), maslinova ulja (3,7 posto) i voća (tri posto).
Hrana je u kolovozu u EU bila u prosjeku 14,3 posto skuplja nego prije godinu dana. I to na razini kontinenta nije loša vijest. Naime, Unija više hrane izvozi nego što uvozi. U prvih pet mjeseci 27 država izvezlo je hrane u vrijednosti od 89 milijardi eura, a uvezlo za 67 milijardi, pa je vanjskotrgovinska bilanca EU oko 22 milijarde eura. Zato porast cijena hrane koji je znatno veći od inflacije (u kolovozu je bila 5,9 posto) ostavlja višak novca u proračunima država EU. Naravno, to ne vrijedi za Hrvatsku. Prošle smo godine uvezli hranu vrijednu 27,3 milijarde kuna, a izvezli samo 20,6 milijardi, što je trgovinski deficit od 6,7 milijardi. U tome je relativno svijetla točka osnovna proizvodnja: poljoprivreda je zabilježila vanjskotrgovinski plus od 2,3 milijarde kuna, ali zato prehrambena industrija s izvozom od 12,4 milijarde kuna nije mogla nadoknaditi uvoz od čak 21,5 milijardi.
Stranci diktiraju cijene
Većina tog uvoza plasira se na hrvatsko tržište putem trgovačkih lanaca. Uvoz samo deset najvećih trgovaca prehrambenim proizvodima prošle je godine iznosio 7,8 milijardi kuna, a većina otpada na hranu. Pa kad se zna da je osam od tih deset lanaca dio operacija velikih međunarodnih tvrtki (moramo se naviknuti da ni najveći, Konzum plus, više nije u domaćem vlasništvu), jasno je da oni diktiraju i cijene na tržištu. A njima, kao i njihovim matičnim državama koje su veliki izvoznici hrane, porast cijena prehrambenih artikala odgovara.
Može se reći da danas hrana nije oružje samo u kontekstu brodova punih ukrajinske pšenice namijenjene Africi zaustavljenih u crnomorskim lukama. Ova priča o cijenama pokazuje da hrana može biti oružje i na sofisticiraniji način, pa čak i iako korištenje tog oružja nije nigdje propisano niti je itko formalno odlučio da će ga upotrebljavati. Nije to nuklearno naoružanje, ali poredak na europskom kontinentu može se mijenjati i bez rata. Doduše, za razliku od Afrike, tranzicijske države zbog upotrebe tog oružja neće gladovati. Premda ideja o ‘dvobrzinskoj‘ Europi nikad nije realizirana, u sjeni rata u susjedstvu ostvaruju se upozorenja stara više od deset godina o ‘dvobrzinskoj‘ ekonomiji s dominacijom izvoznih gospodarstava moćnoga starog sjeverozapada Europe i zaostajanjem novoga, tranzicijskog jugoistoka.