‘Zar Hrvatska ima Ekonomski institut?‘
Kad takvo pitanje postave ugledni ekonomski stručnjaci koji su surađivali sa znanstvenicima te institucije, a o nekima i pisali članke i znanstvene radove, daljnja razrada teme je gotovo suvišna.
Tek kad zaronite daleko u prošlost možete uvidjeti razliku, što je Ekonomski institut Zagreb (EIZG) bio nekad i što je danas. Imao je 70-tih godina prošlog stoljeća, status jednog od najboljih instituta u svijetu. Iz njegove ‘kuhinje‘ proizašli su znanstveni radovi koji su se prevodili u mnogim zemljama i postajali fakultetski udžbenici, a kadrovski potencijal sastojao se od karizmatičnih ekonomskih lidera koji su vješto plivali između političke ideologije i zaštite znanosti. Bili su relevantni sudionici u kreiranju ekonomske politike, ne samo Hrvatske već čitave Jugoslavije.
EIZG je u Jugoslaviji imao jaku kadrovsku strukturu građanskih ekonomista, niz ljudi je kroz međunarodne stipendije otišlo na školovanje u inozemstvo i dobilo softversku podlogu prepoznati kuda neko društvo ide. Bili su to svjetski ljudi izuzetno dobro povezani sa američkim i europskim znanstvenim institucijama. Bila je to krajnje kompetentna posada.
Današnji Ekonomski institut, na čije je čelo prije dvije godine došla Tajana Barbić koja je na Institutu kao asistentica počela karijeru 2004. godine i zamijenila Marušku Vizek koja je danas njezina pomoćnica, i dalje se bavi relevantnim znanstvenim radom i u svojim redovima ima vrlo jake ekonomske stručnjake. Međutim je vrlo teško izvući konkretan značaj Instituta za napredak hrvatskog gospodarstva i društva, ako ga se usporedi s nekadašnjim vremenima. Pogotovo ako ga se usporedi s nekim drugim institutima u jugoistočnoj Europi, a kamoli u Njemačkoj.
Mnogi će pohvaliti i danas pojedince, znanstvenike koji su zaposleni u toj instituciji (njih 49), napose Željka Lovrinčevića, jednog od najuglednijih ekonomskih znanstvenika i člana Upravnog vijeća EIZG-a. No mnogi se radije sjećaju prošlih vremena. Neki će reći da je razlog padu reputacije današnji kadrovski potencijal no većina korijene pada vidi u marginaliziranoj ulozi znanosti u Hrvatskoj općenito, a pogotovo među strukturama koje vode ovu zemlju.
– Zagrebački ekonomski institut je bio jedan od najkvalitetnijih ekonomskih instituta u svijetu. Voditelji svakog odjela bili su u direktnom kontaktu s nobelovcima i vodećim svjetskim ekonomistima. Surađivali su sa različitim drugim institutima u SAD-u, Europi pa i s ruskom akademijom. Milan Mesarić bio je jedan od najtraženijih svjetskih savjetnika, Svjetska banka ga je angažirala za pomoć državama pri kreiranju ekonomskih politika – sjeća se ekonomist Ljubo Jurčić.
U Mesarićevoj biografiji piše da je bio zamjenik direktora EIZG-a od 1965. do 1970, da bi ga nakon toga UN zaposlio kao stručnjaka i direktora projekta za planiranje razvoja Šri Lanke, Sijera Leonea i Libije, bavio se planiranjem razvoja gospodarstva zemalja u razvoju.
Rikard Lang kojeg mnogi smatraju utemeljiteljem Instituta (vodio ga je od 1955. do 1973), ostao je zapamćen kao strateg i poticatelj istraživanja, ali i zaštitnika znanosti. Privukao je pažnju svjetskih ekonomista i sa zapada i iz istočnog bloka svojim znanjem u području samoupravljanja.
Dragomir Vojnić bio je direktor Instituta od 1973. do 1993. godine, član Međunarodne udruge za istraživanje dohotka i bogatstva, predsjednik Jugoslavensko-Američkog savjeta, Centra za jugoslavensko-američke studije, istraživanje i razmjenu Državnog Sveučilišta Floride.
Tu su i Mate Babić, Gorazd Nikić, Mijo Sekulić koji je uveo sustav međusektorskih odnosa i input/output analizu te bio kućni prijatelj Wassilyja Leontiefa.
Ante Čičin Šain i Pero Jurković koji su radili na Institutu bili su prva dva guvernera HNB-a u Hrvatskoj. Jurković je učio od Jana Tinbergena, nizozemskog ekonomista koji je 1969. godine dobio prvu Nobelovu nagradu za ekonomske znanosti.
Sjetio se Jurčić i Stjepana Zdunića i Branka Horvata, izglednog kandidata za Nobelovu nagradu, koja mu je iz političkih razloga promaknula.
Ovakvih jakih imena prošlo je mnogo kroz Ekonomski institut i o svakome od njih bi se mogla napisati zasebna knjiga.
Teško je procijeniti konkretan razlog i prst uperiti u jednu osobu koju se može smatrati odgovornom za to što je nekad hrvatska zlatna znanstvena koka postala rasuti žumanjak, pogotovo u vremenima u kojima ekonomija diktira društveni i politički poredak. No svakako je teško gledati kako se znanost zatire iz neznanja.
Detaljnu analizu djelovanja EIZG-a nekad i sad pročitajte u novom tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.