Vladinom uredbom od 29. prosinca prošle godine kompanije koje proizvode struju u bioplinskim postrojenjima dovedene su u vrlo tešku situaciju. Posebno se to odnosi na one tvrtke koje su raskinule ugovor s Hrvatskim operatorom tržišta energije (HROTE) te od listopada prošle godine prodaju na burzi struju ukupne instalirane snage 27 megavatsati. Spomenutom je uredbom cijena struje ograničena na 180 eura po megavatsatu, što je znatno niže od cijene na burzi.
Iako su i ostale tvrtke (imaju ukupno 20 megavata instalirane snage) koje nisu raskinule ugovor s HROTE-om u teškoj situaciji, tvrtke koje su na burzi osjećaju da ih je Vlada na neki način izigrala. U razgovoru s Emilom Guščićem, predsjednikom Uprave i vlasnikom Agrochem-Maksa, čija tvrtka kćerka Bioplin-Maks ima bioplinsko postrojenje u Rovišću, saznajemo da su proizvođači struje iz bioplina nevoljko otišli na burzu.
Razlog zašto su na burzi počeli prodavati struju leži u tome što u Ministarstvu gospodarstva nisu imali razumijevanja za porast troškova silaže potrebne za proizvodnju bioplina (koji pokreće motor, čime se stvara struja). Ipak, neočekivano, te su kompanije na burzi ostvarile dobre cijene, a onda se potkraj prošle godine upetljala država, koja im je ograničila cijenu struje na 180 eura, znatno niže nego što uprihoduju prodajom na burzi. Ostane li to ograničenje, bioplinska postrojenja u Hrvatskoj, tvrdi Guščić, mogu staviti ključ u bravu.
Kako su bioplinare došle u tu situaciju?
– Prije 15 godina država je potaknula poduzetnike da ulažu u bioplinska postrojenja čija je osnovna djelatnost proizvodnja struje. Dakle, poticala ih je povlaštenom cijenom struje, koja je tada bila na razini 163 eura. Konkretno, država je rekla da ćemo mi prodavati HROTE-u struju za 163 eura po megavatsatu, odnosno 1,2 kune za kilovatsat. Usporedbe radi, tadašnja cijena na tržištu bila je znatno niža – 0,4 kune za kilovatsat.
No, valja napomenuti da je bilo godina i kada je cijena povlaštene struje bila niža od tržišne. Iako Bioplin-Maks nije bio u sustavu od prvog dana, znam da je to tada dosta dobro funkcioniralo jer su tada glavne sirovine za proizvodnju struje u bioplinskim postrojenjima bile kukuruzna silaža i gnojnica sa stočnih farmi. Ali silaža je najvažnija u tehnološkom i troškovnom smislu.
Koliko stoji silaža?
– Tada je kilogram bio od 12 do 15 lipa, ovisno je li franco silos ili franco njiva, a cijena kilograma kukuruza bila je 60 do 80 lipa. Dakle, cijena silaže uvijek se veže uz cijenu kukuruza i ona je oko 25 posto cijene zrna. No, treba istaknuti da je konačna cijena silaže sigurno 30-ak i više posto veća zbog troškova njezine pripreme na silosu i kala, koji se kreće i do deset posto. No, što je za to vrijeme bilo važno, kukuruz je bio jeftiniji od kune.
Odnos cijene struje i cijene silaže pak bio je prihvatljiv i to je za poduzetnike bio dobar biznis. Svake godine cijena struje korigirala se za indeks promjene potrošačkih cijena, dakle de facto u odnosu na inflaciju. To je uvijek bilo na razini jedan, dva ili čak nula posto. I mi smo ušli u taj posao bioplinskog postrojenja prije osam godina, iako investicija nije jeftina – između pet i šest milijuna eura.
Je li vam se investicija isplatila i za koliko vremena?
– U taj biznis zapravo nismo ušli svojom voljom, nego smo po dugu uzeli to bioplinsko postrojenje u niskoj fazi izvedenosti. Nažalost, farma koja je u blizini, a bila je u vlasništvu istog vlasnika kao i postrojenje, propala je pa nam ta prinudna akvizicija nikad nije donosila dobit. Dapače, stvarala je gubitke jer je u međuvremenu cijena kukuruza na svjetskom tržištu rasla.
Naime, kad smo mi ušli u taj biznis prije osam godina, cijena silaže bila je već 22 do 25 lipa za kilogram, dakle bila je dvostruko skuplja nego kad se taj biznis pokrenuo u Hrvatskoj. S druge strane, za kilovat struje dobivali smo 1,21 kunu. Dakle, poskupila je silaža, a cijena struje ostala je praktično ista. Međutim, ja sam poduzetnik, komu da se žalim? Splet okolnosti bio je takav i prihvatili smo pravila igre.
Kako ste onda prošli u pandemiji i od početka rata u Ukrajini kad ni do tada niste uspjeli poslovati profitabilno?
– Dogodio se veliki poremećaj cijene kukuruza i ostale merkantilne robe na svjetskom tržištu. Ilustracije radi, na početku sam vam rekao da je 2009. cijena bila 60 lipa za kilogram, a sljedeće godine skočila je na 80 lipa.
Prije dvije godine skočila je na 2,40 kuna, što je strahovito podignulo cijenu silaže s ukupnim troškovima njezine pripreme na i do 60 lipa. Srećom, već u kolovozu 2020. imali smo ugovore za tu 2021. pa smo uspjeli izbjeći velike lomove. Inače u kolovozu svake godine utvrđujemo s poljoprivrednicima cijene i količine silaže. Mi konkretno kupujemo od kooperanata.
Znači izvukli ste se 2021. Što ste onda ispregovarali u kolovozu te godine za prošlu godinu?
– Još na početku 2021. zbog strelovita poskupljenja kukuruzne silaže bilo je veliko pitanje što ćemo s 2022. godinom. Nakon što smo ispregovarali cijene i količine silaže u kolovozu 2021., mi poduzetnici iz bioplinskog biznisa već smo u jesen upozoravali odgovorno Ministarstvo gospodarstva na razvoj situacije na tržištu kako bismo tražili veće prodajne cijene struje s obzirom na enormno poskupljenje silaže.
No nadležni nisu pokazali neki veliki interes za taj problem. Onda smo se početkom 2022. preko Udruge obnovljivih izvora energije, čiji je član tada bilo i Udruženje bioplinskih postrojenja, ponovno obratili Ministarstvu gospodarstva kako bismo objasnili da nećemo moći proizvoditi struju jer su troškovi silaže toliko skočili da je samo taj input jednak vrijednosti proizvodnje. A gdje su troškovi ostalih inputa!
Što su rekli u Ministarstvu?
– Vrlo šturo su poručivali da će to riješiti, a rok za rješenje bio je kolovoz 2022., zbog kampanje silaže. I ništa se nije riješilo. Došao je kolovoz i mi poduzetnici bili smo u nedoumici hoćemo li zatvoriti poduzeće jer je s cijenom struje od 1,28 kuna za kilovat neisplativo. Usput budi rečeno, otkad smo mi ušli u taj posao cijena se popela za sedam lipa, što jasno pokazuje koliko je sustav korekcije prema inflaciji bio nedjelotvoran.
Međutim, pojavila se mogućnost prodaje struje putem burze preko određenih tvrtki koje se time bave, što nismo željeli, ali to je bio jedini izlaz. Tako je konkretno Bioplin-Maks lani u listopadu sklopio ugovore na godinu dana, dakle za 2023., dobivši mnogo veću cijenu. To je učinilo još 26 poduzeća, a 20 ih je ostalo na ugovorima s HROTE-om. Od nas 27 netko je dobio veću cijenu, netko manju, sve je ovisilo o tome kojeg smo dana potpisali ugovor i kako se cijena struje kretala na burzi.
U svakom slučaju, to su bile veće cijene od onih koje smo imali prema ugovorima s HROTE-om te smo mogli poslovati pozitivno, uključujući i Bioplin-Maks, koji je prethodnih godina poslovao s gubitkom. Tako smo našli izlaz iz teške situacije, vjerujući da nam to omogućava da već sad započnemo u pregovore o cijeni i količini silaže te da ostvarimo nekakav profit i povrat dijela investicije. Ali to nije bila želja za ekstraprofitom, za špekulacijom, to je doslovce za sve nas bilo biti ili ne biti. I isplatilo se, barem smo tako mislili.
Što želite reći?
– Zadovoljstvo je trajalo do 29. prosinca 2022. kada je Vlada donijela uredbu da se sve cijene električne energije mogu isplaćivati najviše do 180 eura po megavatsatu, što je skoro pa povratak na onu cijenu od 163 eura od koje je cijela muka počela.
Vlada svoju uredbu temelji na uredbi EU, međutim, u točki 32. Uredbe Vijeća EU stoji da bi se gornja granica tržišnih prihoda trebala primjenjivati na tehnologije, odnosno proizvodnje kojima su granični troškovi niži od te gornje granice. Primjerice, ako za nešto dobivamo 180 eura, a troškovi su 190 eura, takva se uredba u nacionalnim okvirima ne može primijeniti.
Također piše da se gornja granica tržišnih prihoda ne bi trebala primjenjivati na tehnologije s visokim graničnim troškovima ulaznoga goriva potrebnog za proizvodnju električne energije. To se odnosi na elektrane na plin i ugljen jer bi njihovi operativni troškovi bili znatno viši od gornje granice tržišnih prihoda i primjena te uredbe ugrozila bi gospodarsku održivost poduzeća, stoga su, bez ikakve sumnje, među takvima i tvrtke koje imaju bioplinska postrojenja i primjena nacionalne uredbe ugrožava njihovu gospodarsku održivost.
Kako su to riješile druge članice EU?
– Uredba EU zapravo preporuča da se neki biznisi mogu izuzeti iz ograničenja cijena struje. Primjerice, neke su zemlje izuzele bioplinska postrojenja od jednog megavata kao što su Austrija, Njemačka, Litva, a neke su odobrile veće cijene od 180 eura.
Interesantno je pak da je vlada Litve ili Latvije, ne mogu se sad sjetiti koja je od te dvije zemlje, donijela uredbu sličnu onoj naše vlade, no tamošnji ju je ustavni sud oborio. Još je jedan nonsens naše uredbe taj što je Vlada i vjetroelektrane i sunčane elektrane stavila u isti koš s bioplinskim postrojenjima. A te elektrane nemaju posebne inpute; imaju Sunce i vjetar, to ih ništa ne stoji.
Jeste li optimist?
– To je zaista teško pitanje. Ali vjerujem u razum te da će u Ministarstvu gospodarstva imati razumijevanje za novonastalu situaciju u kojoj su se našla bioplinska postrojenja. Danas smo suočeni s manjkom ponude energije, ratom u Ukrajini, a Hrvatska uvozi 50 posto svojih potreba za strujom.
Bioplinskih postrojenja u Hrvatskoj ima 42 i ona na godinu proizvedu ukupno 380 do 390 tisuća megavatsati struje. Znate li kolika je to snaga? Sto tisuća domaćinstava, a to su vam domaćinstva Karlovca i Pule zajedno. Bioplinska postrojenja imaju još jednu veliku ulogu.
Nisam energetski stručnjak, ali znam dovoljno da vam kažem da ona mogu poslužiti za uravnoteženje cijelog sustava proizvodnje električne energije. Naime, ponekad imate mnogo vjetra i sunca, vode i tada morate čak i smanjiti proizvodnju da se ne dogodi udar na sustav i onda se najlakše gase bioplinska postrojenja te se na taj način sustav uravnotežuje.
Cijeli razgovor možete pročitati u novom broju tiskanog i digitalnog izdanja Lidera.