U vrijeme ozbiljnih lomova u globalnoj ekonomiji sve je jasnije da se u mnogim stvarima moramo pobrinuti sami za sebe. Prevedeno, trebamo se pobrinuti da barem u nekim sektorima i nekim industrijama postanemo samodostatni. Pandemija je razotkrila, a rat do kraja ogolio, kritične točke hrvatske ekonomije, najosjetljivije na krize: energetika, proizvodnja hrane i prerađivačka industrija, ovisna o sirovinama poput metala. Pa, možemo li i što točno učiniti (ne samo) s tim?
Milka Kosanović, direktorica odnosa s članstvom HUP-a, kaže da nijedna zemlja nije samodostatna u svemu niti se može izdvojiti industrija koja je u vrijeme globalnoga tržišta potpuno neovisna barem o nekom inputu koji pribavlja s vanjskih tržišta. - No, ono što svaka zemlja treba napraviti jest definirati niše u kojima može biti najkonkurentnija te maksimum domaćih potreba u strateški važnim područjima pokušati zadovoljiti na domaćem tržištu. Takve su strateške niše svakako proizvodnja hrane i lijekova, i u tim industrijama Hrvatska ima ogromne potencijale. Dostupnost hrane i lijekova postalo je pitanje nacionalne sigurnosti, do te mjere da je i EU započela s promjenama strategija i vraćanju industrije (primarno hrane, pića i lijekova) u Europu – za početak poentira Kosanović dodajući kako nam je nepotrošena zemlja prirodna prednost.
Industrije koje imaju potencijal
U proteklim se godinama prehrambena industrija presložila, konsolidirala, pa danas imamo snažne prehrambeno-prerađivačke kompanije, s nizom brendova. U primarnoj poljoprivredi, međutim, potreban je zaokret. - Produktivnost je niska, mali proizvođači na milijun hektara površine ostvare ukupno do 10 milijardi kuna prihoda, dok veliki sustavi na stotinu tisuća hektara ostvare nešto manje od 5 milijardi, dakle i do pet puta više. Naravno da nemaju jednake kapacitete, no upravo ih je zato potrebno povezati, poticati udruživanje, regionalizirati proizvodnju, stvarati lance vrijednosti, poticati horizontalno i vertikalno povezivanje, snažnije poticati investicije u prerađivačke kapacitete i razvoj proizvoda veće dodane vrijednosti - uvjerava.
I u proizvodnji lijekova dobro stojimo – to je industrija koja izvozi više od 70 posto proizvodnje. Tu je i niz drugih industrija u kojima su mogući značajni iskoraci. Kosanović kaže kako je dobar primjer industrija nemetala, građevinskog materijala i rudarstva koja ima sjajnu zaokruženost u vidu vlastite proizvodnje i visoke samodostatnosti ključne sirovine - kamen, pijesak, šljunak, glina i sekundarne industrije - finalnog proizvoda - cement, kamena vuna, cigla, crijep. Industrija staklene ambalaže ima također ogromni potencijal, u kojoj bi, uz rješavanje dostupnosti osnovne sirovine (kvarcni pijesak) s domaćeg tla, bilo potrebno uspostaviti kvalitetan sustav prikupljanja korištene staklene ambalaže (rabljeno lomljeno staklo).
Drvna industrija odavna više nije samo sirovinska baza, izvozimo finalne proizvode i uz strateško korištenje sirovine, možemo se maksimalno orijentirati proizvodima visoke dodane vrijednosti. - Industrija metala i metalnih proizvoda te elektroindustrija pokretači su rasta zemlje i kroz izvoz. Te su industrije potencijalne u smislu stvaranja dodatnih vrijednosti, inovacijskog potencijala, istraživanja i razvoja te dizanja na ljestvicama u globalnim lancima vrijednosti. No, za budućnost treba uzeti u obzir poskupljenja energenata i sirovina kojih u Hrvatskoj nema (dovoljno) te im pružati potporu da zadrže trenutnu prednost u globalnoj utakmici zelene i digitalne industrijalizacije – zaključuje Kosanović.
Realni rokovi za energetsku tranziciju oko 10 godina
No, Marinko Škare, profesor s pulskog Fakulteta ekonomije i turizma, poručuje kako iskustva iz prošlosti pokazuju da energetsku tranziciju nije moguće ostvariti u roku manjem od pet do deset godina. - Samodostatnost iziskuje masivan logistički pristup i planiranje koje ni mnogo razvijenije zemlje nisu uspjele ostvariti u vremenskom razmaku manjem od deset godina. Glavno je ograničenje financiranje samodostatnosti, otkud novac za energetsku i gospodarsku tranziciju? Zaduživanje? Pogledajte primjer Kine kada su krenuli u gospodarsku tranziciju krajem 1970-ih. Prvi je pokušaj završio katastrofalno s ogromnom rupom u proračunu, jer ne možete prijelaz s agrarnog prema industrijskom društvu ostvariti preko noći. Isto vrijedi i za gospodarsku i energetsku tranziciju, realni su rokovi za energetsku tranziciju u EU oko deset godina ubrzanog procesa dok je realno očekivati da to neće biti slučaj prije 2040. Treba prihvatiti realnost da EU do 2040. neće predstavljati ekonomsku silu ili važnijeg igrača već tromo, tehnološki zaostalo i nefleksibilno gospodarstvo, ovisno o uvozu radne snage, tehnologije, zaduživanju.
EU nije sposoban planer poput SAD-a i plan oporavka i razvitka neće polučiti ni približno rezultate Marshallovog plana prošlog stoljeća. EU je danas prenormirano i regulirano gospodarstvo koje se ne može nositi ni sa srednjim, kamoli s većim ekonomskim krizama, gdje na skali kriza energetska i strukturna tranzicija predstavljaju ekonomski tsunami. Ona nema niti desetinu kapitala potrebnog za energetsku tranziciju i kako se bude približavala zima retorika oko energetske tranzicije koja će se realizirati do 2024. godine će splasnuti. EU više nije lokomotiva rasta već u najboljem slučaju pomoćni vagon za spavanje i da su se birokrati malo posvetili svim signalima starenja stanovništva, padu produktivnosti, tehnološkog zaostajanja, strukturnih neravnoteža, zabluda o jedinstvenoj monetarnoj i finalnoj politici koji su bili vidljivi od kraja 1980-ih možda su nešto mogli i učiniti. Umjesto toga posvetili su se izgradnji monumentalnog administrativnog aparata.
Samodostatnost u Hrvatskoj i EU nije ostvariva prije 2050. i to u optimističnom scenariju. Prisjetite se da je u SAD-u od trenutka kad im je Tesla podario struju do uvođenja struje u poduzeća i kućanstva trebalo 30 godina. Kako bi rekli Amerikanci, do the math, i sami zaključite koliko će vremena biti potrebno da Hrvatska i EU ostvare samodostatnost – kategorično tvrdi Škare.
Još jučer je trebalo planirati mosna rješenja, ovako si je sankcijama Europa pucala u noge. Gašenje njemačkih nuklearki potvrđuje Škarinu tezu da EU jednostavno nije sposobna smisliti plan B, stoga će biti najveća žrtva pandemijskog zaključavanja i rata.