Donald Trump želi trgovinski sporazum koji nije samo o trgovini; već da Europa pristane na širu političku ‘razmjenu‘
Naglo zatopljenje trgovinskih odnosa između Kine i Amerike zasjenilo je pitanje kako će u bliskoj budućnosti izgledati trgovinski odnosi SAD-a i Europske unije. Svom dojučerašnjem prekooceanskom savezniku i partneru američki predsjednik Donald Trump početkom travnja udario je carinu od 20 posto na sav uvoz, uz ranije dodatne sektorske carine na uvoz europskih automobila od 25 posto. Kolike su šanse da EU i SAD sjednu za stol i postignu barem privremeno primirje, kakvo je proizašlo iz ženevskih razgovora između kineskog i američkog izaslanstva? Što to Europa može ponuditi Trumpu da ga udobrovolji i da li u europskom slučaju rješenje leži isključivo u trgovini ili je lista američkih motiva šira i više politička?
Domagoj Juričić, politički konzultant iz tvrtke MKPS ističe kako, za razliku od Kine, Europska unija nije jedinstven politički akter. – Washington pregovara s Bruxellesom, ali lobije sluša iz Berlina i Pariza. Uvođenje 25 posto carine na automobile nije samo ekonomska mjera, već politički pritisak na Njemačku, srce europske industrije i istovremeno najopreznijeg partnera SAD-a. Trump želi sporazum koji nije samo o trgovini; želi da EU prihvati američke stavove prema Kini, otvori tržište za američke tehnološke i energetske divove te poveća obrambenu potrošnju u NATO-u. Moguće je, vjerujem, postići sporazum, ali samo ako Europa pristane na širu političku ‘razmjenu‘: manje carina u zamjenu za geopolitičku lojalnost. Bit će to klasični povuci-potegni pristup, ali moguće je da će se na koncu naći neki kompromis – smatra Juričić.
Nepostojeća vizija Europe
Pozitivan scenarij u kojem Europa može dogovoriti sporazum s Amerikom koji joj ide na ruku nije izgledan, sukus je razmišljanja Luke Brkića, profesora međunarodnih ekonomskih odnosa na Sveučilištu Libertas. Dva su razloga za to. Prvi je zajednički stav Trumpa u nastupu bez obzira s kime pregovara, Kinom, Europom ili nekim trećim. – On uvijek nastupa s pozicije sile, a to znači da mora biti zadovoljeno rješenje koje on želi. Ta pozicija ne razlikuje saveznika od suparnika. To je ponašanje lošeg hegemona – tvrdi Brkić. Takva situacija zahtijeva da s druge strane bude netko tko je sposoban suprotstaviti se, a Europska unija još je uvijek ‘pluralni singular‘, dodaje Brkić.
– Tu govorimo o 27 ‘rogova u vreći‘ te EU ne može unisono odgovoriti kao što to može Kina. To dodatno usložnjava pregovore s Amerikom – smatra Brkić. Europi je stoga najveći problem ona sama jer je taj prijelaz iz množine u jedninu moguć samo uz dublju integraciju. – EU dobro funkcionira u mirnim vremenima, ali u turbulentnim vremenima pokazuje svu svoju nemoć. Ozbiljni su izazovi pred Europom, ponajprije zbog potrebe da se integrira po dubini, a ne samo po širini – ističe naš sugovornik.
S time je povezan i drugi razlog za Brkićevu skepsu, a to je kriza vodstva u Europi. – Vladajuću elitu se bira bez meritokratskog kriterija, temeljem političke podobnosti. Kod takvih lidera ne vidim nikakvu viziju Europe – naglašava Brkić. Ipak, to ne znači da je Europa bez argumenata i nekih svojih specifičnih prednosti. Kako pojašnjava Domagoj Juričić SAD danas ne vode trgovinsku politiku - vode trgovinsku geostrategiju. Europa i Kina to znaju, ali imaju različite alate i slabosti. Europa mora odlučiti hoće li igrati staru igru pravila ili će prihvatiti činjenicu da svijet ulazi u eru moći, gdje je ‘kompromis‘ zapravo pitanje tko ima bolju poziciju na šahovskoj ploči globalnog poretka.
Slabost postaje snaga
– U eri gdje se pravila sve češće pišu silom, a međunarodne institucije gube autoritet pred nacionalnim interesima, Europska unija – paradoksalno – dobiva na vrijednosti upravo zbog onoga zbog čega je desetljećima bila kritizirana: svoje regulatorne strukture. Dok SAD sve više vode vanjsku politiku kroz carine, sankcije i jednostrane odluke, a Kina koristi državnu kontrolu i netransparentnost kao polugu globalnog utjecaja, Europska unija nudi nešto sasvim drugo – pravila koja vrijede za sve i ne mijenjaju se preko noći. Ono što se do jučer smatralo slabošću – spora procedura, fragmentiranost, složeni zakonodavni ciklus – danas postaje najpoželjniji oblik geoekonomske stabilnosti. EU se ne može natjecati s Washingtonom u vojnoj moći, niti s Pekingom u brzini državne mobilizacije resursa, ali može ponuditi ono što tržištima, investitorima i građanima diljem svijeta sve više nedostaje: predvidivost, transparentnost i vladavinu prava – smatra Juričić.
To je primjerice, razlog zašto je GDPR postao de facto globalni standard zaštite podataka, dodaje ovaj politički analitičar. – Zašto se europske regulative o održivosti i digitalnim tržištima repliciraju ili uzimaju kao model u desetinama zemalja? I zašto sve više država u razvoju i multinacionalnih kompanija vidi Bruxelles kao regulatornog arbitra, čak i kad s njim ne dijele političke vrijednosti? Ukoliko EU uspije povezati svoju regulatornu snagu s vanjskom i trgovinskom politikom – ne kao pasivni čuvar pravila, već kao aktivni oblik meke moći – mogla bi se pozicionirati kao ključni stup novog globalnog poretka. Ne kao sila dominacije, već kao sila povjerenja. U svijetu u kojem raste nepovjerenje prema SAD-u i strah od Kine, Europa može biti treći prostor, ne neutralan, već normativan. Onaj koji ne jamči brzinu, ali jamči sigurnost – mišljenja je Juričić.
Dugoročni pokušaji
Pojam slobodne trgovine još uvijek nije napustio europski prostor, o čemu svjedoči nedavno potpisani (ali ne još i ratificirani) sporazum o slobodnoj trgovini s Mercosurom, skupinom južnoameričkih država. K tome, vodstvo Europske komisije najavilo je da će ove godine biti sklopljen i sporazum o slobodnoj trgovini EU-Indija. Mogu li ti trgovinski sporazumi s državama koje broje dvije milijarde ljudi biti dovoljna alternativa američkom tržištu, posebice ako do dogovor s Trumpom izostane. Domagoj Juričić na to odmahuje glavom, barem ne za sada.
– Sporazum EU-Mercosur je važan politički signal i strateški potez u eri američkog unilateralizma, ali u ekonomskom smislu ne može nadomjestiti američko tržište. Isto vrijedi i za Indiju, koja je još zatvoreno i fragmentirano tržište s mnogo domaće protekcije. U oba slučaja, riječ je o dugoročnim pokušajima diverzifikacije, ali u kratkom i srednjem roku EU ovisi o odnosima sa SAD-om. Ne samo u trgovini, već i u sigurnosti, financijama i tehnologiji – ocjenjuje Juričić.
U svakom slučaju, pred Europom su četiri duge godine.