Možemo mi gunđati koliko hoćemo na kavama i društvenim mrežama o globalnoj nepravdi na ‘Eurosongu‘, o tome kako nas, eto, službeni predstavnici članica Eurovizije ne vole, o tome kako postoje lobiji koji određuju pobjednike i poražene ili kako je sve bilo namješteno da se taj medijski spektakl vrati u Švedsku na 50. obljetnicu Abbine pobjede s ‘Waterloom‘. Možemo govoriti i o tome kako službena televizijska Europa bježi od svakog angažmana i od svega što iskače iz humpa-cumpa okvira kakvog diktiraju strani i domaći huljići, odnosno predstavnici klasične hitmejkerske glazbene industrije.
Primjerice, hrvatski žiri dao bi bodove Letu 3 – kad bi mogao – samo preko veze. Da je ‘Mama ŠČ!‘ došla na ‘Eurosong‘ kao predstavnik neke druge države, primjerice Slovenije, teško bi dobila i jedan jedini bod od hrvatskog žirija u kojem su sjedili Albina Grčić, Damir Kedžo, Nikša Bratoš, Branimir Mihaljević i Jelena Balent. A slične ekipe glazbenih profesionalaca sjedile su i u drugim žirijima.
Globalne nepravde
Globalna je nepravda pregolema. U društvu jednakih uvijek postoje jednakiji. To vrijedi i za Ujedinjene narode, gdje bilo koja od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti može blokirati bilo koju odluku. Nepravedna su i najveća europska sportska klupska natjecanja, u kojima najjače lige imaju više predstavnika. Čak i najpoznatija, nogometna Liga prvaka ne opravdava svoj naziv. Od 16 klubova koji su se ove godine plasirali u osminu finala pola njih uopće nisu bili pobjednici u svojim nacionalnim ligama. Zov novca zaogrnut u priču o kvaliteti pretvorio je jedno sportsko natjecanje u poluzatvoreno društvo, u kojem će Real i Barcelona, Bayern i Borussia Dortmund, Manchester City i Arsenal, Napoli i Juventus, Benfica i Porto… dogodine nastupati bez obzira jesu li ove godine nacionalni prvaci.
Slična kalimerovska ‘prava pravcata nepravda‘ caruje i na ‘Eurosongu‘, gdje predstavnici pet povlaštenih država ulaze izravno u finale. I nije slučajno što su to iste članice ‘liga petice‘ koje imaju povlašteni status prema broju klubova u Ligi prvaka: Italija, Francuska, Njemačka, Velika Britanija i Španjolska.
Ako se hrvaš u blatu – blatan si
Zbog svih tih nepravdi, a posebno na ‘Eurosongu‘, možemo grintati svi, pa i sami izvođači. Jedini koji to ne smije hrvatski je šef parade u Liverpoolu Tomislav Štengl, koji je nakon osvajanja 13. mjesta rekao: ‘Mislim da bi organizatori ‘Eurosonga‘ trebali razmisliti u čemu je problem; zbog čega publika želi jedno, a žiri drugo.‘
Novinarka Jutarnjega na to ga upita misli li da postoji neka eurovizijska zavjera.
‘Ne, nisam pobornik toga, ali smatram da postoji taj jedan baltičko-skandinavski krug koji je očito utjecajan i jak. Nisam jedini šef neke eurovizijske delegacije koji tako misli‘, odgovori Štengl.
U tome je hrvatski problem s ‘Eurosongom‘. Let 3 zapravo je iznimka jer se uopće uspio plasirati u finale. Naime, ako se ideš hrvati u blatnom bazenu, iz njega ne možeš izaći čist. Ako ulaziš u arenu s lobijima, možeš uspjeti samo ako lobiraš bolje od drugih. ‘Baltičko-skandinavskom krugu‘ može se suprotstaviti samo utjecajnijim ‘krugovima‘. A tu bar Hrvatska ima raznolike mogućnosti: ex Yu, Mediteran, srednja i istočna Europa, (modificirano – novi EU, odnosno tranzicijska Europa), slavenske zemlje…
Biznis, a ne glazba
Međutim, za takve aranžmane trebalo je više i ranije lobirati pa bi se poslije manje plakalo.
‘Eurosong‘, naime, nije tek glazbeni festival, kao što ni Liga prvaka nije samo sportsko natjecanje. To je ponajprije veliki biznis. Organizacija u Liverpoolu stajala je oko 35 milijuna eura. Prošlogodišnja ‘Dora‘ stajala je HRT gotovo pet milijuna kuna, a još 1,5 milijuna potrošeno je za nastup Mije Dimšić samo u polufinalu u Torinu. No korist može biti znatno veća. Primjerice, Betting.se objavio je istraživanje prema kojem je najuspješnija pjesma s ‘Eurosonga‘ u streamingu pobjednica iz 2019. godine. Duncan Laurence iz Nizozemske prikupio je 935 milijuna streamova i pjesma ‘Arcade‘ je samo na Spotifyu zaradila oko 3,7 milijuna dolara. Na istom kanalu ‘Mama ŠČ!‘ streamana je gotovo 2,8 milijuna puta, što bi prema ekvivalentnim procjenama letovcima trebalo donijeti oko 11 tisuća dolara. No na YouTubeu je dosad prikupljeno više od 16 milijuna pregleda!
Proizvod za ukrajinsko tržište
Kako će se to monetizirati, pitanje je ponajprije za Damira Martinovića Mrlu, Zorana Prodanovića Prlju i njihovu ekipu.
Budu li plakali poput Štengla, ostat će u riječkim i hrvatskim, eventualno regionalnim okvirima. Budu li ambiciozniji, otvara im se mnogo šire tržište. I nije nužno da gledaju samo prema zapadnoj Europi ili Americi. Let 3 bio bi, recimo, idealan izvođač na koncertu u povodu oslobođenja Ukrajine pred 80.000 ljudi na Olimpijskom stadionu u Kijevu. Doduše, zasad nije izgledno rusko tržište, ali nakon Putinove ere – tko zna?
Riječka grupa pred najvećim je poslovnim izazovom, kojeg je svjestan svaki imalo ambiciozniji poduzetnik s konkurentnim proizvodom: ostati doma ili ‘ići van‘. Izvoz je svakako rizičniji, ali pravilo da se na domaćem tržištu može samo životariti vrijedi za većinu poduzetnika – osim za one koji su kumovsko-stranački povezani s ljudima koji odlučuju o javnoj nabavi. Pritom je Let 3 u velikoj prednosti jer uz osnovni proizvod (a to nije samo ‘Mama ŠČ!‘ nego i više od 35 godina beskompromisnih i glazbeno vrijednih materijala) ima i veliki promidžbeni ‘poguranac‘. Ako je slovenski Laibach uspio napraviti međunarodnu karijeru i bez eurovizijskog vjetra u leđa, zašto to ne bi uspjelo i riječkim provokatorima?!