‘;
Možda nikada nije bilo lakše doći raditi u Hrvatsku, ali dobiti njezino državljanstvo sasvim je druga priča
Ni prirodne ljepote Šar-planine, a ni doline Vardara nisu Stefana Nikodinoskog mogle zadržati u Gostivaru u Sjevernoj Makedoniji. Kad je postao otac, jedino o čemu je mogao razmišljati jest hoće li ta zemlja u idućih dvadesetak godina pružiti njegovu sinu Nikoli jednako loše prilike kao što je i njemu. Za poslove se morao boriti, plaće su bile mizerne, a politička previranja takva da mu je bilo jasno da ni nekoliko desetljeća neće biti dovoljno da se situacija promijeni nabolje. I onda je pala odluka: odlazi trbuhom za kruhom, i to u Hrvatsku. Nije to obećana zemlja kakvu je zamišljao, ali dovoljno je daleko od Makedonije da znači bolju priliku. Našao je poslodavca, građevinsku tvrtku koja mu je osigurala radnu dozvolu, tada su kvote još bile aktualne, pa krenuo u avanturu života. Nakon nekoliko mjeseci našao se u Novom Zagrebu, u kvartu Utrini. Razgledao je stan u koji su se s njim trebali useliti i njegova supruga Jelica i sin. Našao je novi posao za sebe i za nju u jednom lokalu na tržnici Utrina, u četvrti koja im je danas dom. Avantura je tako počela, cijela se obitelj preselila u Hrvatsku. Nikola nije znao ni riječi hrvatskoga kad je krenuo u školu, no brzo se snašao. Obitelj se brzo uklopila i ni po čemu ne odskače od prosječne zagrebačke obitelji.
– Osim po državljanstvu – našalili su se oboje i dodali da bi, da imaju priliku, odmah pristali potpisati da su od sutra Hrvati. Žive i rade u Zagrebu, u Zagrebu im se rodila i mlađa kći, koja isključivo govori hrvatski, u Zagrebu Nikola ima svoju ekipu i ne osjećaju se kao stranci. Barem ne kao stranci iz neke egzotičnije zemlje. No to je jedna strana priče, koja ima i naličje.
Deportacija nije opcija!
– Ali ostati u Hrvatskoj nije bilo najjednostavnije – napomenula je Jelica. Našli su se, primjerice, jednom u situaciji da su ostali bez posla pa su morali prihvatiti bilo što samo kako bi mogli ostati kod nas, da bi im se produljile dozvole, jer se nikada nisu htjeli kockati sa zakonom, imaju djecu i znaju da im se neopreznost može obiti o glavu. Deportacija nije opcija!
– Uvijek me toga strah, ma koliko radili sve po zakonu i pazili na svaki detalj, svaki papir, svako slovo – dodala je Jelica.
Uskoro će biti pet godina otkad je Stefan u Hrvatskoj, a kad Jelica dođe do te obljetnice, podnijet će zahtjev za stalni boravak. Privremeni boravak već imaju, zakonito su u Hrvatskoj, a čak su danas i poduzetnici. Pokrenuli su s partnerom zalogajnicu Gableci pri Tomeku na tržnici Utrina, gdje ih se svakodnevno može naći. Kuhaju sve, gablece domaće, makedonske, čak i kineske, ali najviše se traže jela na žlicu. To je tek bila poslovna avantura, koja nije prošla bez suočavanja s činjenicom da hrvatska administracija uvijek voli malo zapapriti, kao što Stefan voli dobro zapapriti gravče na tavče kad je na meniju.
– Da možemo, odmah bismo sve stepenice preskočili i zatražili hrvatsko državljanstvo, ali nije to tako jednostavno. Jezik sam položila, imam i certifikat, ali što će mi to kad mi doma već sad razgovaramo češće na hrvatskome nego na makedonskome. Na materinskom se jeziku još samo prepiremo – našalila se Jelica.
– Voljela bih da kao poduzetnici stranci koji smo odlučili ostati ovdje imamo barem pravo na zdravstveno. Djeca nam imaju zdravstveno, koje im plaćamo, ali mi pristup nemamo pa idemo privatno. Baš sam se nedavno istrošila na zubara zbog upale zuba. Nije to ni jedini problem. Mi stranci nemamo ni prednost pri upisu djece u vrtić premda smo integrirani u društvo, asimilirani, i nema velike razlike između nas i neke druge obične obitelji u Novom Zagrebu. Svejedno, naša kći, rođena Zagrepčanka, nije dobila gradski vrtić jer smo stranci i sada je u privatnoj skrbi dok mi radimo, što je također velik trošak za našu obitelj – istaknula je Jelica.
I dok oni žele ostati u Hrvatskoj, pa čak su otvoreni ideji da dobiju hrvatsku putovnicu, Kamal Gurung, Nepalac, više neće mijenjati državljanstvo jer već ima portugalsku putovnicu. Odavno je u Portugalu, ondje je došao početkom 2000-ih, a od 2010. odvažio se na poduzetništvo u toj mediteranskoj zemlji, čime se bavio cijelo desetljeće prije nego što se preselio u Ujedinjeno Kraljevstvo...
Cijela priča dostupna je u fizičkom ili digitalnom izdanju poslovnog tjednika Lider.