Biznis i politika
StoryEditor

Marko Rakar: Marketinškim je agencijama kampanja za deterdžent i lokalne izbore ista stvar

04. Kolovoz 2022.
foto Ratko Mavar

Nema u ovoj državi političke snage koja je u stanju platiti političkoga konzultanta. Jedino SDP i HDZ, ali prvima je uvijek problem jer nisam član stranke, a drugima što misle da sam SDP-ovac. Ako i angažiraju konzultanta onda uvijek misle da je stranac pametniji. U Europi se općenito kampanje rade unutar stranke i sa stranačkim talentom

Na posjetnici Marka Rakara stoji 'solving your puzzle', što u prijevodu znači da rješava kojekakve zagonetke s kojima se klijenti susreću. A kakve su to zagonetke, kakva rješenja traži čovjek kojeg ljudi prije svega poznaju kao političkoga konzultanta i komunikacijskog savjetnika, koji je ujedno i IT stručnjak i stručnjak za digitalnu transformaciju?

Osim toga, sposoban je dati i konkretnu političku analizu, poznat je i kao ekspert za borbu protiv korupcije, financijski forenzičar, a uza sve to je i tajnik hrvatskog ogranka međunarodnog Udruženja certificiranih istražitelja prevara te osnivač i predstavnik Udruge članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova.

Ako to nije dovoljno, Rakar je i kolumnist, autor newslettera, aktivist… On rješava, kaže, zagonetke koje nitko drugi ne može, pronalazi rješenja u moru podataka i brojeva koje drugi ne znaju pročitati. Rakar je u Hrvatskoj postao poznat prije 15-ak godina i to zahvaljujući politici, premda nije član nijedne stranke. On je među prvima prepoznao važnost društvenih mreža u političkoj areni, prvi se 'igrao' kampanjama na internetu i društvenim mrežama, a danas je fokus njegova poslovnog djelovanja ipak nešto drugo – financijsko savjetovanje.

Kakve su danas političke kampanje u Hrvatskoj?

– Dosadne. Političke kampanje već godinama rade PR i marketinške agencije, što je beskrajno glupa ideja pogotovo kad su marketinške agencije u pitanju jer one apsolutno nisu osposobljene za upravljanje takvim kampanjama. One misle da je raditi kampanju za deterdžent ili za lokalne izbore jedno te isto, ali nije. I tu se manje-više već lagano počela srozavati kvaliteta, barem kod nas. Političke marketinške kampanje postale su konfekcija, plati se Google, Facebook kampanja, kupe se banneri, nešto TV reklama, par promotivnih članaka i to je to.

A kako drugdje to izgleda?

– Postoje politički konzultanti čiji je posao vrlo skup, koji diktiraju ton i sadržaj kampanja. Njihov posao nije napraviti oglas na Googleu već osmisliti i stvoriti politiku ili stvoriti ton kampanje koji rezonira s biračima u tom trenutku.

Je li to vaš posao? Radite li to i dalje?

– I dalje konzultiram političare, ali jedan na jedan, više ne radim kampanje. Nema u ovoj državi političke snage koja je u stanju platiti političkoga konzultanta. Jedino SDP i HDZ, ali prvima je uvijek problem jer nisam član stranke, a drugima što misle da sam SDP–ovac. Ako i angažiraju konzultanta onda uvijek misle da je stranac pametniji. U Europi se općenito kampanje rade unutar stranke i sa stranačkim talentom.

Možete li od toga živjeti?

– Pa ne bavim se samo tim, većinu vremena bavim se raznim financijskim savjetovanjima.

Za koga?

– To su u pravilu velike korporacije, financijske institucije, fintech-kompanije.

Što ih savjetujete? Dajte nam neki primjer.

– U svim godinama rada s politikom jedna je od stvari koje sam shvatio, koja je bila očigledna no trebalo je neko vrijeme da je osvijestim, da meni ogromne količine brojeva jako dobro idu. Uživam u tome jer pronalazim čuda, nelogičnosti, prepoznajem anomalije, uzorke i to stravično brzo. Neusporedivo brže od većine ljudi. Meni su matematika i statistika oduvijek dobro išle. I ako se gledaju i stvari koje sam radio u politici, stvari koje se vežu uz mene uglavnom su u vezi s raznim bazama podataka, grupiranjem, biračkim popisima, javnom nabavom i slično. U šumi podataka vidim dalje i više od drugih.

Što to znači u kontekstu rada za privatni sektor?

– Netko je moje talente prepoznao pa su me angažirali da riješim jednu situaciju nakon preuzimanja velikoga trgovačkog lanca u Hrvatskoj. I ne, nije riječ o Agrokoru. Novi vlasnici su nekako došli do mene i zamolili me da im pomognem jer su oni vjerovali da je u poslovnim knjigama toga trgovačkog lanca 'pokopano mnogo mrtvaca' i da prethodni vlasnik nije bio sasvim iskren u tome čega ondje svega ima. Angažirali su me, došao sam onamo, pokupio im sve baze podataka, rekonstruirao to kod sebe i počeo tražiti anomalije. Ispalo je da je honorar koji su mi isplatili bila minijaturna kapljica u odnosu na svu štetu i ostalo što su oni uspjeli ili spriječiti ili nadoknaditi ispravnim odlukama. Tu je počela priča o poslovnim konzultacijama.

To je vodilo k novim klijentima?

– Uglavnom. Oduvijek sam imao klijenata u privatnom sektoru, tu i tamo sam zaronio u politiku kada su godine s kampanjama. Da sam politički konzultant u Americi tim bih se poslom mogao baviti non-stop jer su tamo stalno nekakvi izbori, stvari se planiraju na vrijeme, kampanje počinju godinu-dvije prije izbora, to je ondje jednostavno industrija. U Europi nije tako. U Europi je jako teško živjeti od političkih kampanja. Ali ja sam radio kampanje od Palestine do Brazila, ne samo u Europi i uvijek sam bio na strani izazivača.

Dajte nam još neki primjer iz korporativnog sektora.

– Radio sam i za osiguravajuća društva.

Što ona traže?

– Ona traže da se identificiraju lažne štete ili pokušaji manipulacije, sukobi interesa. Za njih sam dosta radio. Slične sam stvari radio i za Milanovićevu vladu, po ministarstvima sam pronalazio nepravilnosti, krađe, rupe, sustavne probleme i sve ostale stvari. Tada sam i stekao neku reputaciju koja je proizašla iz toga. Onda je došla 2017. i Agrokor. Poznato je da sam bio forenzičar na predmetu Agrokor i to dulje od godinu dana. Ondje je tek bio financijski Disneyland, to je bilo kreativno knjigovodstvo na steroidima. Stvari koje su se ondje radile nevjerojatne su, nisu čak postojale u zakonu jer ih zakonodavac nije mogao ni percipirati. Nitko nije.

Neka najbanalnija stvar?

– U Agrokoru? Bilo je u novinama, ali su ljudi zaboravili. Dakle, Agrokor je davao zajmove Ivici Todoriću i u knjigama se to knjižilo kao depozit. Zato što ako posudiš novac onda se mora vidjeti u bilanci kao potraživanje, ali ako je depozit to je cash on hand i to pozitivno djeluje na kreditni rejting. Tu je stotine milijuna ili milijardi kuna koji su bili deponirani negdje, a to uopće nije depozit nego čisti zajam. Čudo!

Savjetujete li tvrtke kad je kibernetička sigurnost u pitanju?

– Da, ali mi u Hrvatskoj vrlo malo ulažemo u računalnu sigurnost jer je to vrsta investicije koja se nikad ne vidi, svojevrsna polica osiguranja. Ti trošiš nekakav novac i nikad ne znaš je li to previše, premalo ili dovoljno, a saznamo tek kad smo u nekoj situaciji. Ne tako davno jedna velika pekarska industrija bila je izložena napadu ransomewarea. Prije toga im je poslovna logika bila da se ne trebaju štititi, ta oni su pobogu tek pekari, a ispao je problem jer im je napad zamrznuo poslovanje. I ne samo to, napadači su im mjesecima prije bili prisutni u računalnoj mreži a da oni toga uopće nisu bili svjesni. Ali zašto bi štitili pekaru? To je ta logika. I sve dok sustav ne stane, do tada ne razumijemo koje su posljedice.

Zato i postoji taj određeni strah od digitalizacije.

– Točno, ali to je tek vrh sante leda nerazumijevanja tih procesa i koje benefite oni donose.

Da, postoje natječaji za EU sredstva za digitalizaciju kojima je kriterij da se digitalizacijom zaposli 10–ak novih ljudi. To nema logike.

– Naša birokracija ne razumije kako biznis funkcionira. Nikad i nije. Većina tih ljudi koji raspisuju natječaje nikad u životu nisu radili u privatnom sektoru. Niti razumiju koja je razina investicije potrebna da bi se otvorilo novo radno mjesto. Svako novo radno mjesto stoji između 100 i 200 tisuća eura, dakle moraš investirati milijun i pol kuna da bi mogao otvoriti jedno novo radno mjesto. To je matematika. Ne shvaćaju to oni koji pišu natječaje.

Kompletan intervju možete pročitati u novom digitalnom i riskanom izdanju Lidera

12. kolovoz 2022 16:40