Hrvatska je u robnoj razmjeni s Ukrajinom u prvih 11 mjeseci prošle godine imala pozitivnu bilancu. Izvezla je robe u vrijednosti od 48 milijuna eura, a uvezla za 38 milijuna. No pritom je izvoz bio smanjen za 9,3 posto, a uvoz je rastao po stopi od čak 20 posto.
Ekonomske veze između Hrvatske i Ukrajine nisu od jučer. Svjedočanstva o tome počeo je prikupljati dr. sc. Hrvoje Petrić, redoviti profesor povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Javio nam se nakon teksta 'Ovih dana stalno mislim na Ljubar…' objavljenog u ovoj rubrici prošloga tjedna. Na našu molbu pristao je da objavimo njegove bilješke, ali uz napomenu da je riječ tek o grubom materijalu koji još nije znanstveno verificiran:
• U 'Dnevniku putovanja iz Carigrada u Poljsku', pisanom 1762., Ruđer Bošković opisuje kako putuje kroz grad Černivce u zapadnom dijelu današnje Ukrajine te ondje ima susret s 'guvernerom toga kraja', gospodinom Millom, čija je sestra udana za Dubrovčanina Čingriju, bogatog trgovca u Carigradu.
• U 18. stoljeću ukrajinsko-hrvatski gospodarski dodiri ostvarivali su se i trgovačkim putom Lavov – Prešov – Miskolc – Budim – Zagreb.
• Sačuvani podaci govore kako je dubrovačkoj diplomaciji 1802. uspjelo dobiti dozvolu za slobodnu plovidbu dubrovačkih brodova po Crnome moru. Nekoliko godina poslije vidljiva je pojačana aktivnost dubrovačkih brodara iz Carigrada u smjeru Odese. Sredinom travnja 1804. tri su dubrovačka broda iz Carigrada otplovila za Odesu. Kapetani su im Marko Komplita (doplovio s Malte), Antun Stahorović i Marko Orebić (oba su doplovila iz Barcelone). Potkraj travnja je iz Marseillea u Carigrad stigao kapetan lvan Antun Bogić s teretom vina za Odesu. U Dubrovniku se razvila živa trgovina žitom s prostora današnje Ukrajine pa je, primjerice, 1805. zabilježeno 46 dubrovačkih brodova koji su prošli Bospor na putu za Odesu. Dio dubrovačkih poslovnih ljudi naselio se u Odesi pa je Dubrovačka Republika ondje otvorila svoj konzulat kako bi štitila svoje gospodarske interese.
• Sredinom 19. stoljeća zabilježena je prodaja maslinova ulja iz Dalmacije u Lavovu.
• U Gospodarskom listu 1858. kao uzor 'u carevini austrijskoj' spominju se pčelari 'Rusini u Galiciji' te da je Rusinska matica u Lavovu objavila ilustriranu knjigu o pčelarstvu.
• Iz Dalmacije su se preko austrijskoga konzulata u Odesi na dijelu prostora današnje Ukrajine propagirali likeri iz zadarskih destilerija, primjerice od 1857. do 1858.
• U vrijeme druge austrijske uprave u Dalmaciji brački, dubrovački, splitski i drugi trgovci iz Odese su dovozili velike količine žita. Pelješčani su u lukama Crnog mora (na području kasnije Ukrajine) osnivali vlastita žitna skladišta. Tada se na ukrajinski prostor pod ruskom vlašću iz Dalmacije izvozilo maslinovo ulje i vino. Pelješki jedrenjaci sudjelovali su u razmjeni žita i ugljena na relaciji Odesa – Engleska.
• Vino s područja Dalmacije tijekom osamdesetih godina 19. stoljeća izvozilo se, među ostalim, i u Galiciju, koja je zauzimala i dio prostora današnje zapadne Ukrajine. Jedan od poznatijih distributera vina bio je Vjekoslav Prpić, rodom iz Karlobaga, inače kum poznatoga hrvatskog publicista i političara Stjepana Radića.
• Potkraj 19. stoljeća u Zagrebu djeluje više poduzetnika podrijetlom iz Lavova. Trgovac Jakob Kikinis rođen je u Lavovu 1871., a od 1896. do uspostave NDH-a u Zagrebu je imao obrt i trgovinu vojničkim kapama i potrepštinama u Ilici s podružnicom na Zrinjevcu. U Lavovu je iste godine, 1871., rođen i Eugen Viktor Feller, koji je bio vlasnik ljekarne Crvenom križu u Grubišnom Polju, gdje je 1897. započeo proizvodnju ljekovite vodice Elsa-fluid. Zahvaljujući dobroj prodaji obogatio se i nakon kratkog djelovanja u Donjoj Stubici preselio u Zagreb, gdje je utemeljio tvornicu farmaceutskih proizvoda koja je u jednom razdoblju zapošljavala više od sto radnika. Proizvodnjom fluida probio se na mnoga tržišta Europe (Austrija, Njemačka, Italija, Velika Britanija, Francuska), Afrike (Egipat), Azije (Kina, Japan) i Amerike (SAD).
I između dva svjetska rata nastavili su se odnosi poduzetnika s područja današnje Hrvatske s onima s prostora koje zauzima današnja Ukrajina. Od mnogih primjera spomenimo neke. Tvorničar Šandor Aufferberer, vlasnik osječke Tvornice četaka SIVA, imao je dobavljače i u Lavovu. Iz Lavova se u Hrvatsku 1913. doselio Mavro Kendel, koji je u međuratnom razdoblju bio ravnatelj Opštega jugoslavenskog bankarskog društva. Iz Lavova se u Zagreb 1921. doselio Simon Dresner, vlasnik zagrebačkog poduzeća za izvoz jaja koji je jedno vrijeme djelovao i u Pidvoločisku u današnjoj zapadnoj Ukrajini. Izidor Mandel (rođen u Lavovu 1896.) u Hrvatsku se doselio 1926., a u Zagrebu je posjedovao obrt za izradu kapa i šešira ISMA, a patentirao je model kapa s elastičnim i prozračnim čeonim štitom. David Noschkes (rođen u Lavovu 1872.) bio je na čelu parobrodarskog društva Schenker & Company koje je imalo sjedište u zagrebačkoj Ilici. Svojim zapisima povjesničar Hrvoje Petrić sad može dodati i da se iz mjesta Ljubar u Hrvatsku nakon Prvoga svjetskog rata doselio moj djed Izidor Litvan koji je u Koprivnici između dva svjetska rata vodio uspješnu veletrgovinu brašnom.
Petrićeve bilješke mogle bi prerasti i u opsežnije istraživanje.