Biznis i politika
StoryEditor

HOĆE LI MLADI ODLUČITI IZBORE? Protivljenje vojnom roku ljevici bi donijelo više od 200 tisuća novih glasova

24. Veljača 2024.
Ljevičari na Markovu trgufoto Can.hr

Hrvatska ljevica prošle je subote pokazala protiv čega se ujedinila i prvi put osjetila da bi možda mogla dobiti izbore. I zato događaji nakon tog prosvjeda imaju veću političku težinu, prije svega u kontekstu odnosa između SDP-a i Možemo!, i nije to više samo njihovo međusobno nadigravanje za postizanje boljega stranačkog rezultata i šefovanje oporbom nego i pitanje mogućeg upravljanja državom. A za to nije dovoljan dogovor o Peđi Grbinu ili Sandri Benčić kao premijerskom kandidatu. Prije toga treba stvoriti zajedničku programsku predizbornu arhitekturu, pa možda i dvije komplementarne – ako se donese odluka o izlasku na izbore u dva bloka. Uostalom, tako je bilo 3. siječnja 2000., kad je vladajuća šestorka sastavljena od ‘glavne‘ koalicije između SDP-a i HSLS-a kojoj se pridružio manji blok od četiri stranke.

Turudićev izbor za glavnoga državnog odvjetnika mogao je biti jednokratni okidač za prosvjedni skup, ali neće biti dovoljan za izbornu pobjedu. Uostalom, hrvatski KKK (kriminal, korupcija i klijentelizam), unatoč nizu afera – svaka neugodnija od druge – u cijelome Plenkovićevu mandatu nije ugrozio HDZ-ov rejting. Ta stranka ima čvrstu i discipliniranu izbornu bazu i sve više koketira s radikalnom desnicom, pa rezultati ljevice uglavnom ovise o tome kako će uspjeti animirati svoje birače. Doduše, dvije pobjede SDP s partnerima ostvario je u trenucima slabog HDZ-a – nakon Tuđmanove smrti i nesmiljene unutarstranačke bitke za nasljeđe te nakon uhićenja donedavnog šefa stranke i premijera Sanadera. Utoliko je programsko animiranje oporbenih birača na ovih izborima presudno.

Kako osvojiti 445 tisuća mladih?

A što može ‘salonske ljevičare‘ natjerati da izađu na birališta? Turudićeva smjena trebala bi se podrazumijevati. Isto vrijedi za velike promjene u upravljanju državnim i javnim ustanovama i poduzećima, ali ne po sustavu revanšizma i uhljebljivanja svojih, nego uz otvaranje prostora nezavisnim stručnjacima koji će svojim razvojnim programima biti najbliži ispunjavanju jasno postavljenih KPI-jeva. No to su tek obvezni likovi. Prije svega, ciljna skupina trebala bi biti najmlađa generacija birača, oni koji najmanje izlaze na izbore, a koji su u velikom broju napunili Markov trg i sve gornjogradske prilaze. Naime, u Hrvatskoj je, prema DZS-ovim podacima, sredinom 2022. živjelo više od 445 tisuća stanovnika u dobi od 16 do 26 godina. To je korpus koji će imati pravo glasa na ovim izborima, a koji je veći od ukupnoga broja članova svih stranaka. Tko će ga osvojiti? Ponajprije treba znati koje su preferencije te generacije.

Prema ‘Istraživanju mladih u Hrvatskoj 2018./2019.‘ Zaklade Friedrich Ebert (Anja Gvozdanović, Vlasta Ilišin, Mirjana Adamović, Dunja Potočnik, Nikola Baketa, Marko Kovačić), mladi se tijekom odrastanja ‘susreću s različitim strukturnim preprekama, pri čemu uspješnost na tom putu često više ovisi o obiteljskoj potpori i resursima, a manje o društveno stvorenim prilikama za neometanu tranziciju iz mladosti u odraslost‘. Čak 71 posto od 1500 ispitanika u dobi od 14 do 29 godina živi u roditeljskom domu. I Eurostatovi podaci govore da se mladi u Hrvatskoj u prosjeku osamostaljuju tek nakon 33,4 godine, što je najstarija životna dob u Europskoj uniji. Očito da svi APN-ovi krediti to nisu previše promijenili, osim što su sudjelovali u poskupljenju kvadrata stana. Stoga bi predstavljanje efikasnog modela pristupačnog najma stanova toj populaciji moglo lijepo zazvoniti.

U taj dio priče ubraja se i bolja protočnost iz obrazovnog sustava u svijet rada, koja sada relativno dobro funkcionira zbog aktualnog nedostatka radne snage, ali jačanje profesionalne orijentacije u školskom sustavu pridonijelo bi poboljšanju. Migracije su posebno osjetljiva tema: ta ciljna skupina i dalje je pod pritiskom tendencija za iseljavanje, a istodobno nije sklona imigrantima, kojih je sve više. Pritom se mladi ponašaju liberalno kad je riječ o iseljavanju, a konzervativno prema useljenicima, zato je migrantska politika posebno osjetljivo pitanje za svaku političku opciju, pogotovo jer bi se u ovoj kampanji mogla naći u središtu pozornosti.

Vojska između puške i joysticka

Ipak, ključna politika za mlade birače mogla bi biti odnos prema vojnom roku. Dok HDZ najavljuje vraćanje obveznoga vojnog roka, ljevica bi mogla kontrirati jasnim zauzimanjem protiv te obveze. Tako bi pridobila više od dvjesto tisuća punoljetnih mladića, a ne treba zanemariti ni još toliko njihovih vršnjakinja te roditelje vojnih obveznika. Doduše, već su se počele objavljivati ‘ankete‘, poput one koja je iznenadila, sa 75 posto mladića koji su za vojni rok (trojica od četvorice).

Naravno, pritom bi trebalo jasno dati do znanja da globalne i regionalne prijetnje miru ne treba zanemariti, ali uz jačanje profesionalne vojske. Naime, moram reći da se ne osjećam ugroženim od bilo koga zato što imamo ‘samo‘ 15.000 profesionalnih vojnika i 20.000 rezervista. Više me zabrinjava to što nitko nije ni identificirao, a kamoli uništio, dron koji je preletio cijelu Hrvatsku i pao pokraj studentskog doma u Zagrebu. Zato me zabrinjava tehnološka opremljenost i uvježbanost postojeće vojske. A u slučaju neposredne ratne opasnosti više bi me zabrinjavala zapovjedna struktura, u koju bi se uključio predsjednik, a s premijerom se u mirnodopsko vrijeme ne može dogovoriti ni o najbanalnijim pitanjima poput imenovanja veleposlanika. Osim toga, današnje (i sutrašnje) ratovanje ne vodi se modelima iz Prvoga i Drugoga svjetskog rata, pa ni Domovinskoga. Svi aktualni sukobi sve se više oslanjaju na rukovanje joystickom, a sve manje na pucanje iz puške. To pak ne znači da profesionalni sastav ne treba jačati. Naprotiv!

20. travanj 2024 19:41