Kako su najviše rasle cijene usluga i hrane, Marijana Ivanov s Ekonomskog fakulteta veli da su profiti i mogućnosti budućih velikih zarada u aktivnosti proizvodnje kruha i peciva definitivno visoki, čak kada se to možda i ne vidi u potpunosti u financijskim izvještajima, ali to pokazuje značajan interes stranih i domaćih investitora u taj biznis
Prije godinu dana nitko se ne bi kladio da će inflacija i danas biti tema broj jedan. Društvene su se mreže užarile od rasprave o tome jesu li pohlepni trgovci i njihov ‘ekstraprofit‘ odgovorni za inflaciju i treba li 24. veljače bojkotirati kupnju. Dok se traže dubinske analize goriva hrvatske inflacije poduzetnik (i matematičar) Nenad Bakić iz Eurostatovih je podataka izradio grafikon u kojemu uspoređuje porast cijena pojedinih prehrambenih proizvoda u Hrvatskoj i EU između 2020. i 2024. godine.
Usporedba je pokazala kako su ukupne cijene hrane u četiri godine u Hrvatskoj kumulativno poskupjele 12 postotnih bodova ili gotovo 27 posto (cijene su kod nas više 45 posto, a u EU 33 posto). Iako sâm ne donosi zaključke o tome što je točno uzrok tomu, uz svoju je objavu ipak dodao kako nije riječ o utjecaju uvođenja eura.
– Pri uvođenju eura razlika je u iduća četiri mjeseca čak i smanjena. Jesu li trgovci odjednom postali pohlepni? Ne, rast je gotovo stalno isti (u odnosu na EU). Glavni su razlozi rasta vjerojatno skupa država i, posebno, rast plaća (standarda) te turizma, što generira veću potražnju. No, indikativno je da skuplje stvari rastu brže (u odnosu na EU) od jeftinijih: maslac i maslinovo ulje u odnosu na ostala ulja; vino u odnosu na pivo – poručio je na svojem Facebook profilu.
Dakle, prema njegovoj je analizi kruh u EU u prosjeku poskupio 35 posto, kod nas 61 posto. Hrana je općenito od kraja 2020. poskupjela 45 posto dok je službena inflacija u istome razdoblju 28,9 posto. Istovremeno, proizvođačke su cijene u Hrvatskoj rasle značajno manje nego u EU (27 u odnosu na europskih 34 posto (20,5 posto manje). Kako to, pita se Bakić.
Da nema EU novca bila bi recesija
Kako su najviše rasle cijene usluga i hrane, Marijana Ivanov s Ekonomskog fakulteta veli da su profiti i mogućnosti budućih velikih zarada u aktivnosti proizvodnje kruha i peciva definitivno visoki, čak kada se to možda i ne vidi u potpunosti u financijskim izvještajima, ali to pokazuje značajan interes stranih i domaćih investitora u taj biznis.
Dio previsokoga rasta cijena kruha i hrane zasigurno ima veze s namjerom visokih zarada i povrata na ulaganja. Mi smo u prosjeku i dalje relativno siromašna zemlja, pa potrošnja hrane, i to egzistencijalnih stvari prije svega, ima visok udjel u ukupnoj potrošnji kućanstva. Ta potražnja ostaje visokom i kada se potražnja za sve drugo smanji zbog ograničenoga budžeta, kao i kada cijene hrane rastu brže od ostalih cijena. Ako je meso skupo ljudi više kupuju kruh i jaja, jer su im oni i dalje lakše priuštivi. Voće i povrće je zdravo i mi još uvijek to u većoj mjeri kupujemo, pa kupujemo i kada je preskupo. Rast plaća, prije svega u javnome sektoru vjerojatno nije značajnije povećao potrošnju hrane, ali jednim dijelom i on podržava i rast cijena hrane. PDV ima visoku opću stopu za većinu hrane, pa što osnovica brže raste, raste i dio cijene koja se odnosi na PDV.
Naposljetku, kod kruha imamo i kvalitativni pomak, raste potražnja za kvalitetnijim i posebnim vrstama kruha koji se smatraju zdravijima, što onda povećava rast njihovih cijena, jer su za kvalitetniju hranu mnogi spremni platiti više. Dodatno, posve se promijenio obrazac pečenja kruha - sada se masivno peče u trgovinama, njegove distribucije, ambalažiranje, more aditiva sa bi trajao dulje, sve to diže cijenu. Treba reći da sve više ljudi živi urbanim životom, nemaju vremena kod kuće peći kruh ni kuhati, niti mogu sami nešto uzgojiti pa tim više troše na kupnju hrane u trgovinama i dostavi, a kod ovog posljednjeg gotovo se ne pita za cijenu, važno je da se kratkoročno utaži glad. Sve to iskorištavaju svi oni koji time trguju ili sami pripremaju, a istina je da i njima rastu troškovi od radne snage koja nedostaje do svih drugih troškova, uključujuću energente, prijevoz, skladištenje, zamrzavanje pekarskih i drugih proizvoda. Uz to, Hrvatska ekspandira zbog EU fondova, obilje je novca koji podržava rast BDP-a, ali i inflacije, a da toga nema (EU fondova plus turizam i strana kupovna moć na domaćem tržištu) sada bi vjerojatno bili u recesiji i pritisak na rast cijena bio bi manji – poručuje Ivanov.
Rast novčane mase
Nema sumnje da dio rasta cijena leži u oligopolnoj strukturi (i) trgovine, no oko trećine tržišta drže domaći lanci, pa cijene se svejedno ne razlikuju. Komentari stoga i u javnome eteru poručuju: tržišna ekonomija podrazumijeva slobodno formiranje cijena roba i usluga, kao i logiku da će cijene rasti sve dok postoji potražnja. Stoga, bilo kakvo uplitanje države može samo pogoršati stanje, jer su proizvođači i trgovci uvijek inovativniji od trome države koja im nastoji ograničiti slobodu (za zaboravne, dobro se sjetiti utrke banaka i HNB-a koju godinu prije financisjke krize 2008., koliko je god regulator nastojao ograničiti tada dvoznamenskasti rast kredita, banke su uvijek bile korak ispred). No, država može drakonski sankcionirati eventualno postojanje dogovora između trgovačkih lanaca, odnosno stvaranje trgovačkog kartela (to, naravno, najprije treba dokazati). Do tada je najveći dobotnik državni proračun koji buja od PDV-a na narasle cijene.
Drugi poručuju kako se slabo računa utjecaj cijena stanovanja na ukupne cijene. Naime, domaći indeks, CPI (za razliku od međunarodno usporedivog HICP) ne uračunava cijene stanovanja nego potrošnju na stanovanje, dakle, uračunava ponajviše činjenicu da mnogi Hrvati posjeduju nekretnine, pa su troškovi manji. S druge strane, novčana masa raste višestruko brže od EU. Hrvatska, znamo, baš i ne proizvodi, robu uglavnom uvozi, pa ne bi trebalo čuditi da cijene rastu dva do četiri puta brže nego u EU. Uz sve to curi novac iz EU fondova koji se ne ulaže u proizvodnju nego u državne projekte.
Jedan se komentator Reddita potrudio izračunavši porast novčane mase u razdoblju od 2019. (dakle, prije nikad viđene monetarne ekspanzije) i 2024. Rezultat? M1 novčana masa porasla je s 26 milijarde eura na čak 53,3 milijarde, odnosno 105 posto (eurozona 26 posto). M3 novčana masa porasla je s 37,2 milijarde eura na 69,9 milijardi ili 87 posto (eurozona 34,7 posto). Državna je potrošnja porasla 95 posto (eurozona 11 posto). Realni je rast BDP-a u tom razdoblju 18 posto. Ako računamo samo M1, stvarna je inflacija u Hrvatskoj 105 posto, odnosno 12,5 posto godišnje, od 2019 do danas.
Istodobno, uz iznimku pokojeg mjeseca, industrijska proizvodnja kontinuirano pada. Baš kao i proizvodnja hrane. Trgovci maržama možda i mogu kratkoročno ugasiti vatru inflacije, možda se dio može rezati i transfernim cijenama, ali cijeli je hrvatski problem sažet u gornjoj rečenici.