Zakoni su poput kobasica: bolje je ne vidjeti kako se izrađuju – reče davno Otto von Bismarck. Nema sumnje da je imao pravo. No u ovo ‘novonormalno‘ doba njegova nas tvrdnja uopće ne treba zabrinjavati. Zakoni se, naime, ionako ne izrađuju kod kuće. Uglavnom se miješaju i začinjavaju – u Bruxellesu!
Doduše, onaj dio s punjenjem crijeva ipak se događa kod kuće, ali počesto bez suvišnih pitanja i primjedbi, više kao manualna bespogovorna radnja. Koliko je zakona prema kojima živimo i poslujemo uistinu domaće, a koliko su tek prepiske uredbi i direktiva Europske unije, ne zna se; procjenjuje se da je, sigurno, više od pola njih smiješano u glavnome gradu Unije. Vidljivo je to, primjerice, iz šturog odgovora Ministarstva gospodarstva iz kojega poručuju da je lani doneseno, izmijenjeno i dopunjeno ukupno dvanaest zakona iz njihova djelokruga, od kojih šest zbog potrebe usklađivanja s europskim zakonodavstvom.
U Ministarstvu graditeljstva kažu da ove godine trebaju donijeti šest zakona, od kojih su tri obveza proizišla iz povlačenja sredstava iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO) i provedbe reformskih mjera (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o gradnji, Zakon o trgovačkim društvima u državnom vlasništvu), jedan se donosi radi izvršenja presude Europskog suda za ljudska prava (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova), a samo za dva ne postoji obveza usklađivanja s zakonodavstvom EU (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravljanju državnom imovinom i Zakon o upravljanju i održavanju zgrada). Dakle, dvije trećine zakona stiže iz Europske unije.
Uvozimo sve, pa i zakone
Odvjetnik Danijel Pribanić precizira da postoje tri osnovna kanala kojima se zakoni ‘uvoze‘ u Hrvatsku. Najjači je i najintenizivniji kanal EU, koji je počeo jačati sa SSP-om i pristupnim pregovorima kad smo još bili zemlja kandidatkinja.
– Ti se zakoni neprestano usklađuju s hrvatskom pravnom stečevinom, no kako i sama Europska unija raste i mijenja se, tako i mi uvodimo nove zakone, njihove segmente ili mijenjamo postojeće; to je stalan proces. Primjerice, iako imamo vlastito zakonsko uporište za sankcije protiv Rusije, morali smo se prilagoditi EU uredbama. Ili pak direktiva o ravnoteži između poslovnog i privatnog života. Iako imamo vlastito radno zakonodavstvo, Unija je odlučila da je taj element iznimno važan, zato su ga sve zemlje članice morale unijeti u svoje zakone – kaže Pribanić.
Drugi je način ‘uvoza‘ zakona u sklopu uredaba Europske komisije koje se donose u područjima koja su potpuno u djelokrugu Europske unije. To su, primjerice, uredbe o carinjenju na razini cijele Unije ili, noviji primjer, sankcije protiv Rusije. Takve uredbe stupaju na snagu neovisno o našem parlamentu. Treći je kanal tradicionalni.
– Ovdje govorimo o pravno-kulturnom krugu kojemu pripadamo i povijesnom nasljeđu, u našem slučaju germanskom i srednjoeuropskom području koje je preferiralo rimsko pravo i pravo u germanskim zemljama. Konkretno, naš je sustav zemljišnih knjiga preslika sustava kakav je imala Austro-Ugarska. To pravno nasljeđe u praksi je često problem jer je većina zemlje pripadala germanskom krugu, no cijela obala uglavnom je bila pod talijanskim utjecajem, posljedično i pod romanskim pravom, koje se u mnogim stvarima razlikuje.
Primjerice, zemljišnoknjižni izvadak prema rimskome pravu kao jednu cjelinu tretira zemlju i zgradu na njoj, a romansko pravo zemljište i zgradu sagrađenu na njemu tretira kao dvije odvojene cjeline. Naše kazneno pravo uglavnom je vezano uz germansko, prema njemu se vodi i parnični postupak. Jednako je s trgovačkim i ugovornim pravom. U bivšoj smo državi zbog Srbije, koja je bila bliska s Francuskom, imali i elemente iz francuskog prava. Primjerice, subrogacija kao oblik cesije nije bila uobičajena kod nas – detaljizira Pribanić dodajući kako postoji i četvrti, ‘meki‘ kanal uvoza prava – neslužbeni – koji nam uglavnom stiže putem stranih korporacija koje su ovdje otvorile podružnice i u kojima se preslikava praksa iz njihovih zemalja.