Neosporno je da je većina makroekonomskih pokazatelja pozitivna i da danas živimo bolje nego prije deset godina. No, nije Hrvatska sama na svijetu, i druge članice EU-a bilježile su rast u tom razdoblju obilježenom recesijom i pandemijom
U moru retrospektivnih tekstova o desetljeću Hrvatske u Europskoj uniji većina se bavila podacima koje je servirala službena politika, koja je iskoristila prigodu za predizborno jačanje mišića. S druge strane, ni oporba nije iskoristila prigodu za ozbiljniju analizu, nego je negativnosti svela na klečavce, kojih nije bilo prije deset godina.
Nije sporno da je većina makroekonomskih pokazatelja pozitivna i da danas živimo bolje nego prije deset godina. No nije Hrvatska sama na svijetu, i druge države članice EU-a bilježile su rast u tom razdoblju obilježenom recesijom (koja se u Hrvatskoj produljila na gotovo sedam gladnih godina) i pandemijom (koja je u dvije godine izazvala rekordan pad BDP-a, a zatim podjednako rekordan rast), da bi sve završilo energetskom krizom, ratom u Ukrajini i dvoznamenkastom inflacijom.
Hrvatsku je u tom vremenu ponajprije obilježio pravi egzodus. Ostali smo bez svakog desetog stanovnika. Vlasti (najprije SDP-ova, a sad HDZ-ova) nas uvjeravaju da je to normalno zbog liberalizacije i otvaranja velikog i bogatog tržišta rada EU-a, no većina država nije imala takva iskustva. Od osam država primljenih u EU 2004. u prvih deset godina najviše stanovnika izgubile su Litva (14,7 posto) i Latvija (13,5 posto), u minusu su bile još Estonija (-2,6 posto) i Mađarska (-2,2 posto), Poljska i Slovačka ostvarile su neznatan rast, Slovenija je narasla 3,3 posto, a Češka 3,9 posto.
S druge strane klackalice je rast BDP-a od 50,6 posto. To je znatno više od prosjeka rasta EU-a (38,3 posto), ali manje od gotovo svih tranzicijskih država (samo je slovački BDP rastao manje – 47,2%). No od 67 milijardi eura lanjskog BDP-a, iz EU-a je stigla 8,1 milijarda (neto). Bez tog iznosa, hrvatski BDP bio bi veći 32,7 posto.
Slična je priča s industrijskom proizvodnjom, koja je narasla 15,4 posto, što je u rangu prosjeka EU-a, ali sporije od svih tranzicijskih država (Rumunjska je na 17,3 posto, a svi ostali rasli su više od 20 posto, Poljska i Litva više od 60 posto). Kad se tome doda rast neto plaće od 36,9 posto, postaje jasno da stope rasta nemaju podlogu u promjeni produktivnosti, koja je rasla 25,3 posto.
Hrvatski izvoz robe i usluga u prethodnom je desetljeću narastao čak 131,3 posto (samo je Irska ostvarila veći rast – 268,8 posto). Kad je riječ isključivo o robnom izvozu (bez usluga, odnosno bez turističkog prihoda), Hrvatska ga je povećala 2,5 puta (154,8 posto), a veći rast ostvarili su samo Cipar i Slovenija. Hrvatska je prošle godine došla do 36,3 posto udjela robnog izvoza u BDP-u, što je smješta oko sredine rang-liste EU-a, ali je to ogroman napredak u odnosu na startnih 21,4 posto udjela.
No otvorenost EU-a ima i reciprocitet, pa je podjednako rastao i uvoz te pokrivenost uvoza izvozom u rijetkim godinama prijeđe 60 posto.
Rast zaposlenosti
U deset godina znatno je porasla stopa zaposlenosti – s 57,2 na 69,7 posto (u populaciji 20 – 64 godine), ali samo četiri države imaju manju zaposlenost (Italija, Grčka, Rumunjska i Španjolska), a u 2013. iza Hrvatske su bile samo Grčka i Rumunjska.
I stopa nezaposlenosti je na rekordno niskima razinama. Prije deset godina bili smo u toj kategoriji treći (iza Grčke i Španjolske), a u međuvremenu smo prestigli još Italiju, Švedsku i Francusku. No smanjivanje stope nezaposlenosti danas nije neki prestižni pokazatelj. Svibanjski pad ispod sto tisuća nezaposlenih znači da je većina preostalih na Burzi rada gotovo nezapošljiva, a posljednjih mjeseci poduzetnici nedostatak radne snage apostrofiraju kao najveću prepreku. Slaba je utjeha što je to u drugim državama EU-a još veći minus.
Zato su plaće sve važniji faktor – ne u rješavanju problema, nego tek u njegovom ublažavanju. Premijer se voli hvaliti rastom plaća (u čemu prednjači javni sektor, posebno u posljednje vrijeme ohrabren većim proračunskim prihodima na krilima inflacijskog PDV-a). U deset godina prosječna mjesečna plaća samca bez djece povećana je 36,9 posto – sa 661 eura na 905 eura. Međutim, plaće su u svim tranzicijskim državama rasle još brže (osim Slovenije s 31 posto), pa je naš samac i lani bio tek na 41,6 posto europskog prosjeka.
Vrijednost poljoprivredne proizvodnje u deset je godina porasla 21,1 posto, gotovo trostruko više od prosjeka EU-a. Međutim, dok subvencije u EU sudjeluju u poljoprivredi s 14 posto, u Hrvatskoj je to čak 52 posto! Dodatni razlog za zabrinutost je što Hrvatska sudjeluje u ukupnoj poljoprivrednoj proizvodnji EU-a s oko pet promila, što je svakako premalo s obzirom na agrarni potencijal i klimatske prednosti. Doda li se tome notorni nedostatak prerađivačkih kapaciteta, tužno je što izvozimo sirovine, poput pšenice, a uvozimo gotove proizvode više dodane vrijednosti, poput kruha i peciva.
Za razliku od poljoprivrede, turizam je ‘paradna‘ branša, u kojoj smo se – unatoč pandemiji – u deset godina s 2,3 posto udjela u EU-u popeli na 3,4 posto. Dok je cijeli EU u deset godina stagnirao prema broju noćenja (rast od 0,9 posto), ta je kategorija u Hrvatskoj narasla za 50 posto – sa 60-ak na 90-ak milijuna noćenja. Međutim, kad se uđe malo dublje, i ovdje se otkriva niska produktivnost, odnosno prevelika zastupljenost najmanje profitabilnih vrsta smještaja – cimerfraja i kampova, pa su i ovdje prihodi premali u odnosu na potencijal.
Ovaj podatkovni mozaik završavamo s visokoškolskim obrazovanjem, odnosno padu broja studenata za 2,2 posto, koji je u EU-u zabilježio rast od 7,5 posto. Ipak, treba reći da su u proteklom desetljeću sve tranzicijske države smanjile broj studenata.