Dio domaćih ekonomista već dulje upozorava na to da europski novac nije svemoćan u kontekstu razvoja gospodarstva, posebice ako nije uložen u stvaranje temelja za dugoročan gospodarski rast na samostalnoj osnovi. A ta samostalna osnova prije svega označava investicije privatnih kompanija potaknute prije realiziranim investicijama s novcem iz europskih fondova. Jednostavnije rečeno, bez novih tvornica do sada uložen europski novac većinom će ostati mrtvi kapital.
Problem nastavka rasta investicija postat će izražen ako nakon 2026., kad istekne rok za isplatu sredstava iz Nacionalnoga programa oporavka i otpornosti (NPOO), ne porastu privatna ulaganja, kaže Ivailo Izvorski, glavni ekonomist Svjetske banke za Europu i središnju Aziju. Doktorirao je ekonomiju na uglednom američkom sveučilištu Yale, a u Svjetsku banku došao je 2005. kao viši ekonomist za BiH u Sektoru za smanjenje siromaštva i upravljanje ekonomijom. Tijekom godina imao je nekoliko dužnosti u Svjetskoj banci. Prije dolaska u tu instituciju karijeru je gradio u Međunarodnome monetarnom fondu i Institutu za međunarodne financije. Izvorski će biti govornik na Liderovoj konferenciji ‘Dan velikih planova‘ koja će se 18. rujna održati u Zagrebu.
Gospodarski rast u Hrvatskoj posljednjih godina velikim dijelom pokreće priljev novca iz europskih fondova. Gdje vidite mogućnosti za nastavak gospodarskog rasta nakon što se dotok iz europskih fondova znatno smanji?
– Velik priljev europskog novca zaista je pridonio snažnom rastu u Hrvatskoj, pri čemu je pripomogao da se BDP po stanovniku popne na više od 75 posto prosjeka EU-a, no iza snažnoga hrvatskoga gospodarskog rasta stoje i drugi, čak i važniji čimbenici. Tako je na njega izrazito pozitivno utjecala osobna potrošnja, čemu su na ruku išla povoljna kretanja na tržištu rada i velik priljev radničkih doznaka. Tu je i snažan izvoz, pogotovo u sektoru turizma. Ti će se trendovi po svoj prilici nastaviti te poduprijeti rast i dohodovnu konvergenciju s ostatkom EU-a do kraja ovoga desetljeća. Razina financiranja iz fondova EU-a vjerojatno će se smanjiti nakon tekućega programskog razdoblja i nakon što 2026. istekne rok isplate sredstava za NPOO. Zato će se zemlja morati kudikamo više osloniti na privatni kapital ne bi li zadržala sadašnju razinu javnih ulaganja, a trebat će potaknuti i privatne investicije, koje su posljednjih godina bile relativno niske. Stoga bi dublje strukturne reforme kojima bi se poboljšala učinkovitost državne uprave, uklonile preostale regulativne zapreke za privatni sektor i smanjila uloga države u gospodarstvu, baš kao i politike kojima bi se podignula kvaliteta ljudskoga kapitala, mogle pomoći Hrvatskoj da poveća produktivnost rada i tako osigura održiv visok rast i nastavak dohodovne konvergencije.
U Svjetskoj banci predviđaju da će globalno gospodarstvo 2025. i 2026. rasti stopom od 2,7 posto. To znači da će rast globalnog BDP-a biti pola postotnog boda niži od prosjeka iz proteklog desetljeća. Zašto je tomu tako i koji su najveći rizici za gospodarski rast u iduće tri godine?
– Globalni se rast stabilizira nakon niza kriza koje su se međusobno poklopile, a u 2024. bit će, vjerojatno, nešto viši nego što se prije očekivalo. No u usporedbi s desetljećem prije pandemije COVID-19 zaista se predviđa da će gospodarski rast biti pola postotnog boda niži. U tome se ogleda mlak oporavak globalne trgovine i investicija, kao i nepovoljni učinci izazvani očekivanim pooštrenjem fiskalnih politika. Očekuje se da će rast investicija i dalje biti slab zbog visokih troškova zaduživanja, pojačane nesigurnosti povezanih s javnim politikama i sve većih geopolitičkih rizika. Nadalje, kako se napetost na tržištu rada smanjuje, izgledno je da će usporiti i rast potrošnje. U tim nešto slabijim globalnim izgledima ogleda se i usporavanje potencijalnog rasta mnogih gospodarstava zbog dugotrajnih posljedica koje su ostavili minuli šokovi. Rizici za gospodarski rast sada su uravnoteženiji, ali i dalje pretežu na negativnu stranu. To uključuje obnavljanje trgovinskih i geopolitičkih napetosti, posljedičnu fragmentiranost vrijednosnih lanaca i sve nestalnije cijene robe. Porast inflacije u nekim bi gospodarstvima mogao prouzročiti zadržavanje viših kamatnih stopa u duljem razdoblju. Tu su i potencijalni rizici koji proistječu iz toga što bi ključna gospodarstva mogla rasti slabije nego što se trenutačno predviđa, kao i iz katastrofa povezanih s klimatskim promjenama.