Jesmo li skupi: gdje je Hrvatska po cijenama hrane u Europi

Koliko je hrana skupa u Europi ne ovisi samo o tome gdje živite, nego i o tome koliko zarađujete. Prema podacima Eurostata, hrana je jedan od najvećih kućanskih troškova u Europi, i na nju odlazi prosječno 11,9 posto potrošnje diljem Europske unije. Indeks cijena hrane za 2024. koju je također izradio Eurostat, pokazuje da su cijene hrane u Hrvatskoj malo iznad prosjeka cijele EU, ali isti ti podaci otkrivaju da postoji ekstremna razlika unutar kontinenta.

Primjerice, ista košarica koja u EU prosječno stoji 100 eura, u Švicarskoj doseže 161, a u Sjevernoj Makedoniji pada na 73 eura. Taj jaz nije samo statistika jer u zemljama s nižim primanjima hrana uzima veći dio kućnog budžeta pa i 'jeftinija' košarica može biti teže priuštiva, nego skuplja u bogatijim državama.

Hrvatska na EU prosjeku, ali

Hrvatska se u 2024. po razini cijena hrane nalazi mrvicu iznad europskog prosjeka. Eurostatov indeks pokazuje da bi, ako prosječnu košaricu hrane u EU postavimo na 100 eura, ista košarica u Hrvatskoj stajala 100.5 eura. To je tek nijansu iznad prosjeka EU (100.0) i osjetno ispod prosjeka europodručja (103.2), što Hrvatsku smješta u 'srednji cjenovni razred' kontinenta.

Međutim, problem je što se Hrvatska po cijenama hrane nalazi tik uz zemlje s daleko višim plaćama. Njemačka je na 102,9 bodova, a Italija na 104,0, što znači da je košarica hrane ondje skuplja tek nekoliko eura u odnosu na Hrvatsku.

U isto vrijeme, Eurostat procjenjuje da je prosječni trošak rada po satu u 2024. iznosio 43,45 eura u Njemačkoj, a 16,49 eura u Hrvatskoj, što je oko 2,6 puta više u korist Njemačke. To nije 'plaća', nego ukupni trošak poslodavca, ali je dobar pokazatelj koliko su tržišta rada strukturno udaljena i zašto ista cijena na polici ne znači isti standard

Cijena vs standard

Također, minimalna satnica u Hrvatskoj je oko 6,56 eura bruto/sat, (ako uzmemo minimalac za 2026. od 1.050 eura bruto mjesečno), a u Njemačkoj zakonski minimum iznosi 12,82 eura bruto po satu, s tim da se od 1. siječnja penje na 13,90 eura bruto po satu.

To je ključna razlika između 'cijena' i 'standarda', pa zapravo nije presudno jesmo li na 100,5, nego koliko nas tih 100,5 'košta' u odnosu na plaću.

Zato ova tema nije samo priča najskupljih i najjeftinijih, nego priča priuštivosti. Kao što smo rekli, hrana u EU prosječno čini oko 11,9 posto potrošnje kućanstava, a u dijelu istočne i jugoistočne Europe taj udio raste preko 20 posto, što znači da i niža nominalna cijena može imati teži udar na kućni budžet.

No, prava priča nije u tih pola eura razlike nego u rasponu koji postoji unutar Europe. Na dnu ljestvice je Sjeverna Makedonija s 73.0 eura, dok je na vrhu Švicarska sa 161.1 euro. To je razlika od 88.1 euro za istu košaricu, što je gotovo dvostruka cijena između najjeftinijeg i najskupljeg tržišta.

U samoj Europskoj uniji najnižu razinu cijena bilježi Rumunjska (74.6), a najvišu Luksemburg (125.7). Iznad EU prosjeka jasno odskače sjever i zapad Europe gdje je Danska na 119.3, a iznad 110 su još Irska (111.9), Francuska (111.5), Austrija (110.9) i Malta (110.9). Među najvećim gospodarstvima eurozone, Italija je na 104.0, a Njemačka na 102.9, dok je Španjolska ispod prosjeka s 94.6.

Na europskom vrhu dominiraju zemlje izvan EU, osobito iz EFTA kruga. Odmah iza Švicarske dolaze Island (146.3) i Norveška (130.6), dok na drugom kraju spektra, jugoistok Europe i zapadni Balkan imaju najniže cijene. Uz Sjevernu Makedoniju i Rumunjsku, izrazito su ispod prosjeka i Turska (75.7), Bosna i Hercegovina (82.5), Crna Gora (82.6) te Bugarska (87.1). Srbija (95.7) i Albanija (98.7).

Eurostat - indeks cijena hrane

Stručnjaci razlike objašnjavaju kombinacijom strukture gospodarstva i troškova. U manjim i otvorenijim ekonomijama, uz veću izloženost energetskim i poljoprivrednim šokovima, rast ulaznih troškova tijekom pandemije i nakon ruske invazije na Ukrajinu snažnije se prelijevao u maloprodajne cijene. Još važniji mehanizam su plaće pa se u zemljama s višim primanjima, poput Danske i Švicarske, viši trošak rada u proizvodnji, preradi i trgovini češće direktno ugrađuje u cijenu na polici. Razlike može povećati i porezna politika, prije svega PDV na hranu, a zatim i potrošačke navike,  primjerice veći udio premium i organskih proizvoda ili veća sklonost brendiranim artiklima.

Eurostatov indeks zato treba čitati kao 'termometar cijena', ali ne i kao mjera standarda jer ne uzima u obzir dohodak kućanstava pa ne govori koliko je hrana stvarno dostupna građanima. Za zemlje poput Hrvatske, gdje je indeks blizu 100, ključna se rasprava brzo seli s pitanja 'jesmo li skupi' na pitanje 'koliko nam je hrana priuštiva u odnosu na plaće'.