Kad bi tvrtke mogle govoriti, generacijska tranzicija bila bi lakša

Piše: Boris Vukić, Adizes Southeast Europe (ASEE)

Siguran sam da bi u radu na generacijskoj tranziciji svim sudionicima od velike pomoći bio jedan lik poput Tarzana. Ne zbog onoga što vam prvo padne na pamet: da tako snažan, argumentom snage, u nekim situacijama privoli nasljednike, a u drugima i osnivače, na odgovornije ponašanje. Priča o Tarzanovu liku i djelu, podsjećam, uključuje i dio o tome kako je on razumio što govore životinje i razgovarao s njima. Postoji i vic na tu temu, ali nije pristojan pa ga neću navesti.

Katkad mi je žao što poput Tarzana nemam sposobnost čuti što o akterima generacijske tranzicije ima reći jedan subjekt. A taj je subjekt kompanija. Događaji u poslovnom svijetu nerijetko su kompliciraniji nego u fikcijama, ali taj subjekt ne može govoriti o njima, pa ih ne možemo čuti. A ja sam, zapravo, siguran da on može govoriti, ispuštati neke zvukove: katkad bolne krikove, katkad krikove razočaranja ili oduševljenja; katkad se smije, katkad plače. I vjerujem da to radi pogotovo tijekom generacijske tranzicije. Oglašava se on, sigurno, ali tu frekvenciju mi, ljudska bića, ne čujemo. Nažalost.