Punih deset godina prošlo je od proglašenja prvih strateških investicijskih projekata, a dosadašnja iskustva pokazala su kako jedan takav zakon ne uspijeva eliminirati probleme s kojima se i inače suočavaju investitori u Hrvatskoj. Štoviše, često ih ne može spasiti ni od njihovih problema. Dosadašnja iskustva prije svega su dokazala ono na što je dio ekonomista upozoravao već na početku – da nam nasušno nedostaje bilo kakva koherentna ideja o smjeru razvoja gospodarstva.
Ideja o strateškim projektima potekla je od vlade premijera Zorana Milanovića. Na zakonskom nacrtu još 2012. počelo je raditi Ministarstvo gospodarstva s tadašnjim ministrom Ivanom Vrdoljakom na čelu. Vrdoljak je tvrdio da će ta legislativa napokon omogućiti neometanu provedbu velikih projekata bitnih za gospodarstvo. U tadašnjim medijskim napisima koji su pratili donošenje Zakona o strateškim investicijskim projektima (ZOSIP) stajalo je kako će svi postupci koji se tiču realizacije takvih projekta imati oznaku prioriteta i hitnosti, a sva papirologija morala je biti riješena u roku od deset dana od podnošenja zahtjeva pojedinomu mjerodavnom tijelu. U suprotnome je zakonodavac predvidio primjenu načela ‘šutnje administracije‘.
Investitori bez novca
Kako bi se sve maksimalno ubrzalo, u prijedlogu te verzije zakona (manjkave, pokazat će se vrlo brzo) stajalo je da lokacijsku, građevinsku i uporabnu dozvolu izdaje Ministarstvo graditeljstva. Tadašnja vlada zamislila je da se projektima od državnog interesa smatraju oni vrjedniji od tadašnjih 150 milijuna kuna. Dodatno su morali zadovoljiti i dvanaest kriterija, poput otvaranja velikog broja radnih mjesta, poticanja razvoja turizma i izvoza, razvoja infrastrukture, ali i uvođenja novih tehnologija i razvoja znanosti. Ti su projekti mogli biti u svim djelatnostima gospodarstva, neovisno o tome pokreće li ih privatni investitor, državna poduzeća ili lokalna samouprava.
Tako ambiciozno postavljen zakon stupio je na snagu 2013., no već godinu poslije izmijenio se zbog uočenih nedostataka. Najveći je problem bio taj što većina investitora koji su prijavili prve projekte zapravo nije imala sav novac potreban za njihovo dovršenje. O ozbiljnosti prvih investitora dovoljno govori podatak da je velik dio prijava stigao Vladi s nepotpunom dokumentacijom. Svemu tomu pokušalo se doskočiti izmijenjenim zakonom koji je omogućavao lakše i fleksibilnije podnošenje financijske dokumentacije.
Ugrađena je i nova odredba da privatni investitor u roku od šezdeset dana od proglašenja projekta strateškim mora dostaviti Ministarstvu gospodarstva bankovno jamstvo o osiguranim izvorima financiranja od najmanje deset posto vrijednosti projekta. No za dio javnosti i te su izmjene bile promašene. Kritike su posebno bile usmjerene na uvođenje nove kategorije ‘potencijalnih investitora‘ i ‘potencijalnih strateških projekata‘ koji su mogli graditi i na pomorskom dobru ako ono čini cjelinu s državnim zemljištem. Nevladine udruge to su prepoznale kao pogodovanje raznim špekulantima koje zanima isključivo betonizacija obale.
Od strateških projekata nije odustala ni vlada premijera Andreja Plenkovića, koja se 2017. upustila u donošenje potpuno nove regulative. Najvažnija zakonska novost bila je prepolovljena minimalna vrijednost ulaganja, na 75 milijuna kuna, odnosno deset milijuna eura. Zanimljivo, resorno ministarstvo predložilo je da se u novom zakonu izbriše odredba o dostavi bankovnog jamstva. Novi ZOSIP, donesen 2018., utvrđuje da strateške projekte mogu prijaviti obiteljska poljoprivredna gospodarstva, privatne tvrtke u domaćem i stranom vlasništvu te tvrtke u državnom ili vlasništvu jedinica lokalne samouprave.
Kakva su iskustva kompanija čiji su projekti dobili status strateških projekata pročitajte u digitalnom i tiskanom izdanju Lidera