Da, i dalje je to velika zemlja na Dalekom istoku i dalje njome upravlja Komunistička partija, ali ovo je jedna drugačija, centralizirana partija koju kontrolira jedan čovjek, Xi Jinping, predsjednik NR Kine. No, ako se pitate je li to još uvijek zemlja brzorastuće ekonomije čije se društvo otvara, ne samo po pitanju napuštanja politike zero-covid, već i po pitanju demokratizacije društva u cjelini i tu je niječan odgovor.
Ekonomija kopni, a društvo se sve više i više bori s autoritetom jednoumlja. I ako ćemo podvući crtu pod sve to, ističu zapadni mediji sve češće i sve glasnije, takva je Kina opasnija nego ikad.
Niz problema
Situaciju u kineskom sektoru nekretnina ne treba posebno opisivati, investitorima koji su se odvažili graditi cijele megalopolise koji zjape prazni, prijeti bankrot. Politika zero-covida paralizira gradove i u trećoj godini pandemije, jedan po jedan. Kako gdje izbije značajnija erupcija koronavirusa, sve prestaje, ekonomija se zatvara, a u prisilnom zatvoru su i oni koji se razbole i oni koji virus izbjegavaju, što je sada nakon gotovo tri godine pandemije utjecalo ne samo na domaće gospodarstvo, već i na globalne ekonomske procese blokirajući logističke, transportne lance i dostupnost pojedinih sirovina.
To samo znači da je svjetska tvornica odjednom pronašla manje kupaca za svoje proizvode, kako u zemlji tako i u inozemstvu. I ne samo to, da je svjetska trgovina koja je ovisila o Kini, našla svoje proizvođače u svom dvorištu ili barem pokraj njega (nearshoring). A tu su i trgovinske napetosti između Kine i velikih gospodarstava, poput SAD-a i EU koje također koče rast. Kao da to sve nije dovoljno, juan strmoglavo pada u odnosu na američki dolar, a slaba valuta plaši ulagače, potičući neizvjesnost na financijskim tržištima što otežava središnjoj banci upumpavanje novca u gospodarstvo. A tu je još jedan novi trenutak, jaka kineska vojska ne prestaje biti pod reflektorima svjetske javnosti, posebice Pentagona.
Kimanje glavom je prošlost
Činjenica da je Kina komunistička zemlja s poprilično autoritativnim sustavom, logorima za nepodobne i k tome zemlja koja ne poštuje osnovna ljudska prava, nije pretjerano zabrinjavala ni američke ni europske tvrtke koje su tamo desetljećima proizvodile sve što se proizvoditi moglo po tarifama kakve se ne mogu zamisliti na Starom kontinentu ili u SAD-u.
Jeftina radna snaga i bila je dovoljno primamljiva za investitore sama po sebi, a nepostojanje razno raznih ekoloških i ponekad samo zdravorazumskih regulativa o tome što te tvornice smiju ispuštati u okoliš, a što ne, značilo je da takve tvrtke mogu zaboraviti na sva zapadna ograničenja i raditi i zagađivati bez brige i pameti, a kao da to nije dovoljno, prijevoz te proizvedene robe iz Kine je bio doslovno po cijeni kikirikija.
U takvim okolnostima nije se gledalo na neslobode, na vladin nadzor, nikome nisu pretjerano smetale ni krađe intelektualnog vlasništva, kad prolazi sve ostalo, s tim se nosiš tako da se praviš da to ne vidiš. No, preobrazba Kine iz nerazumljive zemlje kojom vladaju nekakvi osobenjaci koji samo kimaju glavom i govore yes, yes, sada je prošlo. Naime, sada ti yes, yes osobenjaci traže kontrausluge, traže da kineski investitori budu jednako dobrodošli kao zapadni u Kini, i u SAD-u i u EU.
Amerika je tu odmah zalupila vratima i rekla neće moći ove noći, a Europa se ipak još uvijek ne može odlučiti bi li im strogo zabranila investicije i dolazak u EU ili bi im širom otvorila vrata. Ta do prije par dana se u Hamburgu lamentiralo hoće li kineski Cosco dobiti dozvolu da preuzme udjel u najvećoj njemačkoj luci, no vlada je ipak na kraju dala zeleno svjetlo... Uostalom i kod nas je naš najljepši most, na koji smo ponosni kao nikad, gradilo kinesko poduzeće.
Gospodartvo u padu
No, čak ni sve te želje za investicijama u zapadnom svijetu ne znače da kineska moć diljem svijeta jača, baš suprotno. Ambicije postoje, ali snaga baš i ne, što, smatraju analitičari, tu zemlju čini opasnijom nego ikad. Možda je najbolji dokaz za to koliko se primjerice Peking trudio sakriti činjenicu da je njihovo gospodarstvo usporilo.
Prošli tjedan, tijekom Kongresa Komunističke partije, okupljanja koje se održava svakih pet godina na kojem se mijenja vodstvo KPK, objavljivanje izvješća o kineskom BDP-u i drugih ekonomskih podataka bilo je odgođeno, a zatim objavljeno nakon Kongresa bez upozorenja. A brojke su bile loše, samo 3,9 posto rasta BDP-a u godini kada su kreatori politike projicirali rast od 5,5 posto. Ali to ni nije ono najgore. Peking polako, ali sigurno smanjuje transparentnost podataka o gospodarstvu što zabrinjava i sadašnje i buduće investitore koji ne znaju što se događa u zemlji u kojoj posluju.
A ono što se zna jest da je domaća potrošnja pala, stopa nezaposlenosti mladih kreće se oko 18 posto, a trenutno jedino što drži gospodarstvo je izvoz.
Osim kratkoročnih znakova problema, postoje trajniji znakovi koji ukazuju na ekonomske probleme Kine. Najvidljiviji je spori pad tržišta nekretnina u zemlji. Moody‘s procjenjuje da je između 70 do 80 posto kineskog bogatstva vezano za imovinu, a sektor nekretnina čini oko 30 posto BDP-a. U vremenima ekonomskih poteškoća središnje i lokalne vlasti uvijek su se oslanjale na imovinu kako bi potaknule rast bez obzira na potražnju. Kao rezultat toga, oko 20 posto nekretnina u Kini, što čini oko 65 milijuna jedinica, stoji prazno, a investitori grcaju u dugovima.
Međutim, zaustaviti gradnju značilo bi ekonomsku katastrofu. Od početka ove godine u toj je zemlji propalo više od 40 developerskih tvrtki, a vlada pokušava obuzdati nered raspoređujući gubitke na lokalne samouprave i bilance banaka diljem zemlje.
Xi pak misli da ima rješenje za sve te probleme, on želi da se kinesko gospodarstvo temelji na domaćoj potrošačkoj potrošnji, da ne ovisi o golemim infrastrukturnim projektima ni u zemlji ni u inozemstvu, a pogotovo ne želi da raste na izvozu željeza i ekrane za mobitele. Njegova je vizija da je Kina tehnološki napredna zemlja s slugama i proizvodima visoke vrijednosti i da to treba ponuditi svijetu i da svijet treba to kupiti jer je i kvalitetno i ima prihvatljivu cijenu.
No, svijet ne surađuje. Ni SAD ni mnoge EU zemlje ne žele poluvodiče iz kineskih državnih tvrtki ni kineske mobitele ni kineske električne autonomne automobile, a Kina to tumači da Zapad čini sve kako bi spriječio Peking da postane samoodrživa, tehnološka supersila. A to zemlju s jakom vojskom, koja ne blefira oko podrške Putinu, može učiniti itekako opasnom.