‘;
U hrvatskom su kontekstu, osim banaka i nekoliko privatnih tvrtki, tvrtke too big to fail uglavnom povezane s državnim vlasništvom ili strateškim sektorima poput energetike i transporta
Vlada pomno prati situaciju. Intervenirat ćemo kako bismo spriječili zatvaranje. Produljit će se vrijeme isplate za tvrtke u problemima kako bi zadržale zaposlenike – takve je, a i mnoge druge slične poruke posljednjih mjeseci u javnost slala njemačka vlada koja pokušava pronaći način da zaustavi najavljeno zatvaranje Volkswagenovih tvornica. Iako se ponos njemačkoga gospodarstva muči s lošim rezultatima prodaje i padom profitabilnosti, opcija zatvaranja tvornica i gubitka tisuća radnih mjesta za njemačku vladu nije prihvatljiva budući da bi takav potez mogao imati razorne posljedice na cijelo gospodarstvo, jer stotine malih i srednjih njemačkih tvrtki opskrbljuju Volkswagen.
Taj recentni primjer posrnuća i pokušaja intervencija njemačke vlade tek je jedan u nizu primjera koji pokazuju da se izraz too big to fail ne odnosi samo na kompanije iz financijskog sektora. No nema univerzalnog pravila koja je kompanija prevelika da bi propala i u odnosu na koje parametre treba izmjeriti tu veličinu.
Domino-efekt
– Ne postoje kriteriji prema kojima bi se neka tvrtka spašavala državnim intervencionizmom. Spašavanje tvrtki ovisi od slučaja do slučaja. Podloga za intervencionizam dubinska je analiza utjecaja na ekonomiju, pri čemu se najčešće sagledavaju četiri elementa: utjecaj na BDP, zaposlenost, izvoz te utjecaj na dobavljače, odnosno sistemski rizik. Pri odlučivanju razmatraju se financijsko stanje, dugovi te tvrtkina perspektiva – objašnjava ekonomski analitičar i vlasnik tvrtke Q Norma Petar Vušković.
Načelno se spašavaju velike financijske institucije zbog njihova domino-efekta na cjelokupno gospodarstvo, a kao što nema pravila o spašavanju privatnih tvrtki iz realnog sektora, tako se ni ekonomisti ne slažu trebaju li države uopće spašavati posrnule tvrtke. Ekonomist i profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagreb Ljubo Jurčić pripada onoj skupini koja smatra da je to nužnost i da sve države manje ili više otvoreno, tj. skriveno, potpomažu svoje kompanije.
– Sve se države na ovaj ili onaj način petljaju u tržište. Kod nas je problem to što su tvrtke spašavali ljudi koji nisu znali kako to napraviti ili su imali neke druge interese. Spašavalo se novcem, a ne organizacijom i znanjem. Na kraju ispada da smo mi svjetski prvaci u liberalizaciji, liberalniji od Amerike. Ponašamo se kao najtržišnija ekonomija i gledamo globalne interese umjesto svojih – smatra Jurčić i dodaje da u Hrvatskoj nije ostalo još mnogo kompanija iz kategorije too big to fail jer država nije stvarala i potpomagala oslonce nacionalne ekonomije, nego je usitnila hrvatsko gospodarstvo.
– Nekada je Pliva bila dvostruko jača od Krke. Agrokor je bio dobro organizirana i tehnološki opremljena kompanija koja je samo bila financijski prenapregnuta. Trebalo ga je samo restrukturirati, ali država se odlučila na drugi, pogrešan pristup. Bojim se da će u konačnici država poljuljati i Podravku, jednu od rijetkih velikih kompanija koja nam je ostala – rezigniran je Jurčić.
Prema njegovim riječima, osim Podravke, na popisu kompanija kojima bi država trebala uskočiti u pomoć u slučaju nevolje jest i Končar, a sigurno bi intervenirala kad bi se našle u problemima one u kojima ima većinsko vlasništvo, primjerice HEP. Interesantno, iako se nakon propasti Agrokora o Pavlu Vujnovcu govori kao o ‘novom Todoriću‘ te često ističe njegov veliki utjecaj na gospodarstvo zato što je jako razgranao niz biznisa, Jurčić ne misli da su njegove tvrtke u kategoriji too big to fail.
Koje su još tvrtke sistemski važne za Hrvatsku, u privatnom i javnom sektoru, i treba li ih spašavati ili ne, pročitajte u temi broja novog tiskanog i digitalnog izdanja Lidera.