Biznis i politika
StoryEditor

Komunikologinja Kišiček: Dnevni mediji pretvorili su se u industriju straha, pogotovo portali

15. Lipanj 2022.
Gabrijela Kišičekfoto Ratko Mavar

'Tradicionalni' mediji su tijekom proteklih dvije godine definitivno pokazali da njihovo vrijeme utjecanja na javno mnijenje i raspoloženje 'u narodu' nije isteklo, kako su mnogi vjerovali, naprotiv. Pandemija je možda bila loša za svijet u cjelini, ali se pokazala pravim otkrićem za pomalo otpisane tradicionalne medije koji su shvatili da je širenje histerije izvrstan poslovni model. I taman kada se činilo da bi se stvari u medijskom i svakom drugom smislu mogle vratiti u normalno zbog ispuhivanja pandemije COVID-19, ruski predsjednik Vladimir Putin učinio je veliku uslugu istim tim medijima, omogućivši im da jednu histeriju samo zamjene drugom.

Rezultat je višegodišnji život javnosti u stanju kontinuirane psihoze i straha, premda je vrlo upitno koliko je ono utemeljeno, a koliko ishod 'proizvodne linije' raznih dnevnih medija. O fenomenu 'starih' i 'novih' medija, kao i medijskoj sceni u Hrvatskoj popričali smo stoga s uglednom komunikologinjom Gabrijelom Kišiček s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Je li pod utjecajem pandemije i rata u Ukrajini industrija medija postala industrija straha? Dojam je da se dnevni mediji natječu tko će proširiti više panike.

– Slažem se načelno. To se može pogotovo primijetiti na portalima koji se bore za klikanost i zato u naslove stavljaju apokaliptične scenarije i prate sve 'iz minute u minutu', premda je pitanje ide li se samo na objavljivanje najcrnjih scenarija i jednostranih informacija ili se daje prostor i za drugačija gledišta.

Tendencija je u posljednje vrijeme ići na najcrnje varijante i oblikovati vijesti u tom smjeru. Posebno pritom zabrinjava eksplozija navijačkog novinarstva, što po definiciji eliminira objektivnost.

– Mislim da novinarstvo ne može biti objektivno u najstrožem smislu te riječi. Novinari su ljudi i iz kolopleta raznih činjenica biraju one koje će biti uključene u priču, odnosno rade selekciju i ističu ono što smatraju važnim, a umanjuju ono što smatraju nevažnim. To nije robotski posao i ne može biti savršeno objektivan. Ipak, novinar ima odgovornost dati što cjelovitiju sliku, a komercijalizacija medija je pridonijela biranju crnih scenarija, pa time novinari prestaju biti samo izvjestitelji i postaju prodavači informacija jer žive od uspješnog prodavanja svoje priče, što se mjeri klikovima, čitanošću, gledanošću i slušanošću. Novinarstvo je s vremenom postalo tendencioznije.

Biste li se složili onda da je standard novinarstva pao?

– Mislim da jest.

Je li to posljedica želje tradicionalnih medija da se natječu s društvenim mrežama? Tamo cvjetaju najniže strasti, lažne i neprovjerene vijesti, senzacionalizam, navijanje, teorije zavjere i upitna stručnost, motivi koje se sve više može vidjeti u medijima.

– Društvene mreže su vrlo neposredan medij koji funkcionira u stvarnom vremenu, trenutačno, dok mediji nerijetko kasne i svom korisniku zato moraju dati nešto novo ili barem upakirati ono što je već vidio na društvenim mrežama nekako drugačije. Postoji svakako određeno natjecanje, ali ne mislim da je to nužno loše zato što tradicionalne medije tjera da budu bolji, suvremeniji i uključuju neke elemente u svoj rad koje inače ne bi, poput različitih grafičkih rješenja, interaktivnosti i dinamičnosti. U tom smislu pozdravljam natjecanje. Loše je, s druge strane, što se sadržajno natječu s društvenim medijima senzacionalizmom i usmjerenošću na izazivanje emotivne reakcije korisnika. Vidljivo je i pojednostavljivanje načina izražavanja; zbog te utrke s društvenim medijima pati i jezik, odnosno javni govor. Društvene mreže smanjuju razinu izražavanja, što se prenosi i na medije.

Jesu li emocije, kakve god bile, postale ključni faktor za tradicionalne medije?

– Mislim da jesu, iako ni to ne bih nužno smatrala lošim da nije rezultat manipulacija. Možete koristiti emocije kada, primjerice, pričate o izbjeglicama ili o žrtvama elementarne nepogode, no problem je kada koristite emocije kako bi smanjili sposobnost publike da rasuđuje sama za sebe. Doduše, moramo imati u vidu krivicu obiju strana. Za manipulaciju je potrebno dvoje stoga publika mora biti sposobna sama rasuđivati i ne dopuštati da ju se pretvara u žrtvu manipuliranja.

Više o medijskoj sceni i ulozi društvenih mreža u Hrvatskoj i svijetu pročitajte u digitalnom i tiskanom izdanju Lidera.

06. prosinac 2022 13:28