U dosadašnjim naporima države u suočavanju s problematikom integracije stranih radnika u organizacije u koje dolaze i hrvatsko društvo vidi se dobra volja, ali i nedostatak strateškog pristupa
U situaciji u kojoj se danas nalazi cijela zapadna Europa nije nimalo neobično što su poslodavci i u Hrvatskoj uvelike zaokupljeni pitanjem rada. Općenito im nije lako pronaći kvalitetnog i vrijednog zaposlenika, a još ga je teže zadržati jer je velika konkurencija na tržištu rada učinila svoje, pa se privatni sektor sve više okreće stranim radnicima kao receptu za bezbolno rješavanje tog pitanja.
Prognoze o daljnjem padu nezaposlenosti u Hrvatskoj pokazuju da će u idućoj godini dodatno porasti potražnja za stranim radnicima, što znači da će ih agencije uvoziti sve više, a privatni sektor biti sve ovisniji o njima. Trbuhom za kruhom u Hrvatsku tradicionalno najviše ljudi dolazi s istoka regije, iz zemalja koje su nekad tvorile Jugoslaviju, a upućeni tvrde da će iz ostatka globusa na rad u Hrvatsku najviše dolaziti državljani Filipina, Indije, Nepala, Bangladeša te zemalja Latinske Amerike.
– Iako je bazen dostupnih radnika iz država bivše Jugoslavije već poprilično ispražnjen, očekujemo da će uz radnike iz tih država najveći priljev tijekom iduće godine biti s Filipina te iz Nepala i Bangladeša. Također očekujemo veće otvaranje tržišta radne snage iz zemalja Latinske Amerike – poručio je potpredsjednik Hrvatske gospodarske komore za industriju i održivi razvoj Tomislav Radoš.
Povoljni aspekti Južne Amerike
Takvo očekivanje HGK je utemeljio na analizi koja je pokazala da Filipini, zemlje srednje Azije poput Azerbajdžana i Kazahstana te zemlje Južne Amerike poput Argentine, Bolivije i Perua pokazuju najveću perspektivu u tom smislu. Pritom je razmatrao kulturni aspekt tržišta radi lakše integracije radnika u hrvatsko društvo, veličinu tržišta rada u analiziranoj zemlji te konkurentnost domaćih poslodavaca u odnosu na ostatak Europe. Domaći poslodavci tako bi pri razmatranju gdje pronaći radnu snagu u povoljne aspekte južnoameričkih zemalja mogli ubrojiti i potencijal useljavanja etničkih Hrvata u Hrvatsku. U HGK-u su istaknuli da su inicirali i uspostavu centara za informiranje i selekciju radnika u više zemalja Južne Amerike, čime namjeravaju pomoći brendiranju Hrvatske kao poželjnoga i sigurnoga radnog odredišta. Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike pak koncentrirano je na Filipine.
– S obzirom na to da su Filipini prepoznati kao država s kojom je moguće ostvariti dublju suradnju na tržištu rada, u listopadu 2024. potpisan je Memorandum o suradnji u području tržišta rada s Republikom Filipinima radi poboljšanja učinkovitosti usluge zapošljavanja te kako bi se na jasan i uređen način osigurale radne migracije – odgovorili su Lideru iz tog ministarstva.
Novac je najbolji integrator
Integracija zaposlenika koji pristižu iz regionalnih zemalja nikad nije bila problematična, što zbog sličnih jezika i kultura, što zbog zajedničke povijesti. Stoga je naglo privlačenje velikog broja radnika iz drugih kultura stvorilo nove izazove za poslodavce i državu s kojima se zasad se ipak bolje nosi privatni sektor, koji ima i najviše koristi od stranih radnika. Kako poslodavci osiguravaju integraciju u organizaciju? Ponajprije novcem.
– Zadovoljenjem temeljnih ljudskih potreba, koje uz adekvatnu plaću uključuju dostupnost zdravstvene zaštite i stanovanje, organizacije mogu povisiti stupanj zadržavanja i integracije stranih radnika u novu radnu sredinu. S druge strane, uloga države odnosno lokalnih zajednica jest ponuditi programe učenja hrvatskoga jezika, osnova hrvatske kulture i društvenih normi kako se strani radnici ne bi getoizirali i izolirali – istaknuo je Radoš.
Poslodavci s kojima smo razgovarali, a koji angažiraju strane zaposlenike, složili su se da je odgovarajuća nadnica za rad najbolji motivator za uspjeh radnika u organizaciji. To je, uostalom, i razlog zbog kojega je privatnom sektoru danas teško pronaći domaće radnike za niskokvalificirane poslove iako su plaće na tim radnim mjestima realno narasle. Jednostavno, veće su drugdje, bilo na poslovima s većom kvalifikacijom bilo na poslovima s istom kvalifikacijom u zemljama EU-a. Ipak, ni taj dio priče nije bez zamjerki. I to poslodavaca.
– Strani radnici trebali bi biti izjednačeni s domaćima u svemu, pa i u materijalnim pravima. Međutim, materijalna prava poput božićnice, regresa ili darova za djecu kategorija su koju isplaćuje poslodavac, dakle agencija, a ne korisnik – tvrtka u kojoj zaposlenik radi. Mi smo uspostavili takav odnos s agencijom da možemo kontrolirati isplatne liste da provjerimo jesu li ta prava doista isplaćena. Nama ti radnici trebaju, želimo da imaju sve pogodnosti od rada, stoga moramo kontrolirati na koji način plaćamo proviziju agenciji i kako ona isplaćuje radnika. No to smo morali osigurati ugovorno jer nije dobro propisano – rekao nam je menadžer iz internacionalne tvrtke koji je želio ostati anoniman.
Tvrtka u kojoj radi zapošljava oko petsto ljudi, od kojih oko četvrtinu stranih radnika, i to gotovo u pravilu na niskokvalificiranim poslovima. Domaće radnike pokušali su naći svim dopuštenim kanalima, od Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje preko agencija do društvenih mreža, no unatoč solidnim plaćama i dobrim primitcima u naturi događalo im se da im se na takve oglase jave samo stranci.
Promjene u Zakonu o strancima
Prilično je izgledno da će se ostvariti sve prognoze o pojačanom dolasku stranaca na rad. I MUP je na to upozorio na predstavljanju Nacrta izmjena Zakona o strancima u koji država polaže mnogo nade da će uspostaviti bolje uvjete boravka i rada u Hrvatskoj i za poslodavce i za strane radnike. Pohvalno je što se njime produljuje mogući boravak, olakšava procedura, propisuje koji prekršaji isključuju poslodavce od angažmana stranih radnika, a za integraciju je korisno što se uvodi obveza dostave dokaza da su u primjerenim uvjetima oni radnici kojima poslodavac ili korisnik osigurava smještaj. Ostaje da se vidi hoće li se tumačiti da će strancima i prema novom propisu moći biti uskraćena dodatna materijalna prava poput božićnice jer se u predloženom tekstu i dalje regulira samo plaća. Pitanja kulturne integracije nisu se rješavala tim zakonskim izmjenama, zato nije ni predložena obveza svladavanja osnova hrvatskoga jezika.
– Na razini organizacije važno je uspostaviti sustav mentorstva koji pruža individualiziranu potporu. Osim toga, radnicima treba osigurati pristup informacijama o njihovim pravima i obvezama, što gradi povjerenje i osjećaj sigurnosti, osobito jer mnogi strani radnici dolaze u novu sredinu osjećajući strah i nesigurnost. Kad je riječ o integraciji u društvo, upoznavanje stranih radnika s lokalnom kulturom i običajima dodatno pridonosi osjećaju pripadnosti. Kao primjer dobre prakse u Zagrebu su nedavno, u suradnji između lokalne zajednice i vjerskih institucija, pokrenute mise na tagaloškom jeziku za filipinske radnike u crkvi Svete Matere Slobode. Takve inicijative pomažu radnicima da se osjećaju dobrodošlo. Također, programi učenja hrvatskoga jezika bili bi od velike pomoći jer bi stranim radnicima omogućili lakšu komunikaciju i prilagodbu – navela je Maja Tufekčić, predsjednica Uprave Win Win Groupa, agencije za zapošljavanje s podružnicama ima u Rijeci i Indiji.
Programi učenja jezika
Tomislav Radoš iz HGK-a smatra da bi poznavanje osnova hrvatskoga jezika bilo nužno u pojedinim sektorima, no da bi prosudbu o tome trebalo ostaviti poslodavcima. Programa za učenje jezika ima, i to u organizaciji HGK-a i Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Tako je HGK u suradnji s Veleučilištem Edward Bernays pokrenuo program za strane radnike koji ih obrazuje za integraciju u društvene tokove i rad u pojedinim gospodarskim sektorima. Program je do sada uspješno završilo više od 250 stranaca, a najveći interes pokazale su tvrtke iz prehrambeno-prerađivačke industrije, i to u proizvodnji hrane, tekstilnoj industriji, metaloprerađivačkoj industriji te ugostiteljstvu i turizmu.
– Jedan od primarnih segmenata integracije znanje je hrvatskoga jezika, zbog čega je Ministarstvo ove godine uspostavilo sustav provedbe učenja hrvatskoga jezika za strance s pomoću vaučera, financiran iz Europskoga socijalnog fonda+. Riječ je o kraćim obrazovnim programima hrvatskoga jezika za strance u zasad nekoliko ključnih sektora kao što su građevinarstvo i graditeljstvo, turizam i ugostiteljstvo te prerađivačka i prehrambena industrija. To su programi osmišljeni prema potrebama korisnika – istaknuli su u Ministarstvu rada.
Takvi napori s vaučerima i programima lako izgube važnost u odnosu na mnoštvo stranaca koji dolaze raditi u Hrvatsku jer oni kod nas bivaju prepušteni sami sebi i dobroj volji poslodavca, o kojem ovisi i hoće li zloupotrebljavati zakonske praznine kako bi smanjio troškove i hoće li ih nagurati deset u sobu ili će im osigurati smještaj dostojan čovjeka. Pritom u bijegu od siromaštva u vlastitoj državi mnogi od njih nakite svoj životopis, pa poslodavci nerijetko moraju uložiti više energije u osposobljavanje. Odgovornije tvrtke uz to imaju posebne edukacijske module i protokole za ostalo osoblje kako bi pomogle lakšem uklapanju stranaca u organizaciju te kako se ne bi događale neugodne situacije zbog nepoznavanja kulture. U dosadašnjim naporima države u suočavanju s problematikom vidi se dobra volja, ali i nedostatak strateškog pristupa.