Procjenjuje se da je tečaj kune koja odlazi u mirovinu svih ovih godina bio bar 10-ak posto precijenjen, što je išlo na ruku uvoznicima, a otežavalo izvoz. Tečajna nepravda postala je toliko notorna da su čak i najokorjeliji izvoznici prestali jamrati i prihvatili su je kao nužno zlo. Ipak, pravu snagu hrvatska valuta pokazala je u privatizaciji, kad su vješti poduzetnici bliski vlasti za jednu kunu mogli kupiti i cijelu tvornicu. Tako smo preko noći ostali bez najjače valute na svijetu. U prvoj sekundi ove godine izgubili smo i monetarnu suverenost, ali to nismo osjetili jer se ni dosad njome nismo koristili.
Kuna je bila čvrsto vezana uz euro – u zadnjih pet godina tečaj je fluktuirao 1,6 posto gore i dolje, a posljednje godine tek oko 0,7 posto. Ta je veza omogućila slamanje hiperinflacije 1994., ali suzila borbu protiv aktualnih poskupljenja koja osjeća i cijela eurozona.
I prelazak na euro u znaku je poskupljenja. Famoznim ‘zaokruživanjem‘ cijena kruha ponegdje je sa sedam kuna skočila na jedan euro, kutija cigareta je 30 do 40 lipa skuplja. I trgovački lanci love u mutnom. Maslac koji prodaju za 2,89 eura (21,77 kuna) nedavno je imao cijenu od 13,59 kuna. Drugi se lanac pohvalio da je sve cijene u eurima zaokružio na niže iznose, ali se odmah suočio s optužbama da je neke cijene prije nekoliko dana dignuo i 20-ak posto. Premijer ljutito tvita i postrojava inspektore, a njegov mali od gospodarstva saziva trgovce i prijeti crnim listama i zamrzavanjem cijena. I inspektori se spremno odazivaju i hvale se da su otkrili 51 slučaj prodaje prehrambenih proizvoda iznad najviše dopuštene cijene. Država je propisala i kazne do 100.000 eura za pravne osobe i do 1320 eura za fizičke osobe koje se ne drže Zakona o uvođenju eura.
Nažalost, država nije htjela na vrijeme uvesti nikakav registar cijena robe i usluga (s povijesnim pregledom), pa čak ni crnu listu trgovaca koji podižu cijene, a koja se u Sloveniji pokazala osobito efikasnom. Zato za muljaže nisu krivi (samo) trgovci, nego (i) vlast.
Kako god, moja je treća bivša valuta – nakon dinara i hrvatskog dinara – kuna, dakle, mrtva, živio euro! Prilagodba će biti jednostavnija zbog velikog stupnja euriziranosti domaćega gospodarstva. Poduzetnici i menadžeri i dosad su sve računali u eurima – pogotovo oni koji su na globalnom tržištu, kao izvoznici i uvoznici. A i svi smo mi i dosad velike kupnje računali u eurima – ponajprije stambene kvadrate i cijene automobila. Od nedjelje u eure pretvaramo i one manje, svakodnevne troškove – od kruha, mlijeka i kave do režija.
Snalazimo se i s novim kovanicama i novčanicama. Navikavamo se na deblje i teže novčanike. Jedan euro teži je 50 posto od jedne kune – euro ima 7,5 grama, a kuna pet grama. No, razlika u vrijednosti je čak 7,5345 puta, pa ćemo se zasigurno više koristiti kovanicama, koje neće više biti sitniš, kako smo ga dosad zvali.
Hrvatske kovanice eura bile su u središtu pozornosti još od fijaska s natječajem poništenim zbog plagiranog motiva. Novčanice su pak jedinstvene, u apoenima od 5, 10, 20, 50, 100, 200 i 500 eura. Doduše, najvrjednija novčanica više se ne tiska i povlači se iz upotrebe zbog opasnosti od krivotvorenja, ali vrijedi i danas, pa postoji mogućnost da se i s njom susretnemo. Eurske novčanice sličnih su dimenzija kao i kunske. No dosad smo imali prepoznatljive apoene – portrete Zrinskog i Frankopana na licu novčanice od pet kuna, a Varaždin na naličju. Tu su Juraj Dobrila i pulska Arena (10 kuna), ban Jelačić i dvorac Eltz s Vukovarskom golubicom (20 kuna), Gundulić i Dubrovnik (50 kuna), Mažuranić i Rijeka (100 kuna), Radić i Osijek (200 kuna), Marulić i splitska Dioklecijanova palača (500 kuna) te Starčević i zagrebački motivi katedrale i spomenika kralju Tomislavu (1000 kuna).
Umjesto toga euri imaju na licu i naličju stilizirane motive koji kolidiraju s povijesnim arhitektonskim razdobljima. Tako ovih dana mijenjamo po jednog Marulića, Radića i Gundulića za jednu jedinu pomalo sterilnu zelenkastu novčanicu koja bi trebala asocirati na razdoblje baroka i rokokoa.