Biznis i politika
StoryEditor

Marinko Škare: Oko 2034. godine čeka nas ekonomski armagedon

04. Svibanj 2023.

Marinko Škare među rijetkim je hrvatskim makroekonomistima bez dlake na jeziku. Svoja stajališta godinama povremeno objavljuje i kao Liderov opinion maker. Taj profesor ekonomije od prije godinu i pol rektor je Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. O tome, nažalost, nismo stigli razgovarati jer je u prvom planu bila aktualna ekonomska situacija, za koju tvrdi da je već tridesetak godina – šizofrena. Iako naš sugovornik nije ribič, počeli smo pitanjem iz ribolova.

Kad biste uhvatili zlatnu ribicu, koje bi vam bile tri ekonomske želje?

– Ha-ha! Najprije bih zaželio ispravno tumačenje Adama Smitha, druga bi želja bila reset kompletne ekonomske znanosti, a treća obvezatno uvođenje ili praćenje termina financijskih ciklusa u ekonomskoj znanosti.

A kad bismo tri želje sveli na Hrvatsku?

– Za Hrvatsku bih imao samo jednu želju: da se počne modelirati. Kako je rekao famozni Alban Phillips, ako znate kretanje triju najvažnijih sila – zaposlenosti, inflacije i outputa – možete dizajnirati ekonomsku politiku. Ako ne znate te odnose, sve što budete napravili, prouzročit će šizofreno ponašanje na tržištu i u društvu. Drugim riječima, Hrvatska se treba početi baviti modeliranjem, pratiti ta kretanja i na temelju toga donositi ekonomske odluke umjesto da se, kao posljednjih trideset godina, igra pokušaja i pogrešaka.

U godinu dana države EU-a upucale su 660 milijardi eura raznih energetskih potpora i subvencija, od toga 300 milijardi u industriju. Je li europsko gospodarstvo iz liberalne ekonomije prešlo u ovisnike o državi?

– Te intervencije imaju uporište i argumente radi očuvanja stabilnosti. Međutim, imaju jednak učinak na tržište kao i bilo koja kriza. Tržište od normalna funkcioniranja prema ponudi i potražnji odjednom samo propadne jer imate intervenciju u gospodarstvu. Nakon toga se osjećaju posljedice te intervencije, i to poprilično dugo, i tržište se u tom vremenu stalno pokušava vratiti na početnu poziciju, ali ne vrati se na nju, nego na neku novu. Tu je problem i taj proces traje dugo. To su opstruiranja tržišta, koje se od toga nikada ne oporavi. Te mjere društveno su opravdane, ali tržišne su posljedice izrazito negativne.

Pa kako se izvući iz te ovisnosti tržišta o državi?

– To je problem koji je nedavno isplivao na površinu propašću nekih banaka u Švicarskoj i SAD-u, a riječ je o pokušaju da se situacija riješi tiskanjem novca. Nažalost, 2008. ušli smo u taj sustav tiskanja novca iz kojeg nikada nismo izišli. Sve zemlje, a pogotovo SAD, kad se stisnu kamatne stope i gospodarstvo usporava, ponovno ga počnu tiskati. Ne znam kako ćemo se iz toga izvući. Ali to su te moderne monetarne teorije prema kojima nema veze koliko novca tiskate ako se taj novac investira i kreće gospodarstvom te da to možete regulirati fiskalnom politikom. Ipak, to nije baš tako jednostavno. Odnosno bilo bi jednostavno kad biste u svakom trenutku znali Phillipsove parametre.

Što će se dogoditi kad presuši to financiranje tvrtki i ljudi s ‘posebnim potrebama‘?

– Kao što sam rekao, sve cijene vratit će se na početnu poziciju plus ‘nešto‘. Koliko iznosi to ‘nešto‘, teško je u ovom trenutku predvidjeti, ali to plus ‘nešto‘ ostat će zauvijek, nema vraćanja. To je problem tih mjera. Ne vrijedi ono: sad interveniramo pa ćemo se poslije vratiti u normalu. Ne, vraćamo se u novu normalu i u njoj ostajemo. A to je uvijek više.

A odmah uz objavu paketa od 1,7 milijardi sindikati skaču i traže povećanje plaća.

– Da, takvi paketi paralelno imaju negativne reperkusije na produktivnost i sva ostala kretanja. Zbog intervencionizima od krize 2008. i zbog financijskih ciklusa tržišta jednostavno nisu više toliko jaka i stabilna da mogu rješavati ekonomske krize kao nekada. Sad se našlo rješenje u tiskanju novca, ali to nije rješenje, to je samo odgađanje. A opet, kupovnu moć građana treba nekako sačuvati.

Premda je upitno koje bi bilo drukčije rješenje za preživljavanje koronakrize, pokidanih dobavnih lanaca, posljedica rata u Ukrajini i posebno energetske krize.

– Vjerojatno u ovom trenutku ne postoji zato što se taj regulativni tržišni mehanizam posljednjih pedeset godina nije fino ugađao i tržišta su postajala sve nestabilnija. Upumpani su veliki novci i tržište je možda to apsorbiralo kao stabilnost, povjerenje, sigurnost; ali samo zbog količine novca. No kad se to sve ispuše – a ako je vjerovati financijskim ciklusima, koji su nešto dulji od poslovnih, između 24 i 30 godina – Velika depresija iz 1929. u odnosu na to izgledat će kao dječja priča. To će biti armagedon, a svijet se uopće ne priprema na takvo što. Rješenje je novi ekonomski sustav u dugom roku.

I, koliko imamo vremena?

– Do kraja ove godine mogao bi se dogoditi miniarmagedon, koji će se riješiti zahvaljujući tim poticajima i količini novca. Tržišta još nisu toliko narušena pa se tiskanjem novca stvar još može spasiti. Ali oko 2034. godine bit ćemo u deset puta groznijem scenariju od onoga 1929. A i tada se dogodilo isto: kad su presušili krediti u SAD-u, počela je kriza i pomela svijet. I također je krenula iz SAD-a.

Kompletan intervju možete počitati u digitalnom i tiskanom izdanju Lidera

24. veljača 2024 06:27