Biznis i politika
StoryEditor

Milanović: Ekonomski su i društveni imperativ rast plaća i očuvanje životnog standarda

08. Siječanj 2023.
Zoran Milanović, predsjednik RHfoto Ratko Mavar

Piše: Zoran Milanović, predsjednik RH

U knjizi ‘Doba smanjenih očekivanja‘ američki nobelovac Paul Krugman opisuje izazove koje nose inflacija i recesija te razmatra problem produktivnosti ekonomije SAD-a. Sve teme jednako su relevantne i sada, nekoliko desetljeća poslije, kad razmišljamo što nadolazeća 2023. godina nosi Hrvatskoj.

Jedna je stvar sigurna: u dobu smo smanjene stabilnosti. Političke, ekonomske i društvene stabilnosti. Višedimenzionalna kriza, koja obuhvaća zdravstvenu pandemiju, klimatske promjene, krizu globalnih lanaca nabave i geopolitičku krizu, esklacijom rata u Ukrajini utjecala je na rast cijena hrane i energenata te potaknula inflatornu spiralu i usporila ekonomski rast.

Odgovor na dio višedimenzionalne krize leži u multilateralizmu (npr. u dijelu globalnih javnih dobara kao što su klimatske promjene), ali odgovor je i nužno na razini suverenih država. Znamo da će u tom realpolitik pristupu države neumoljivo i praktično slijediti vlastite interese. Što nas dovodi do pitanja koji je to ekonomski interes koji bi Hrvatska trebala slijediti u 2023. godini. Je li to ono isto pitanje koje nas muči posljednjih trideset godina: Kako postati produktivniji, a time i konkurentniji?

Novca ima, pitanje je cijene

Izdvojio bih pet stvari u tom procesu samootkrivanja za koji se nadam da će obilježiti 2023. godinu. Prvo, naš problem jest ponuda, a ne potražnja. Iako će podupirati agregatnu potražnju u 2023., rekordan priljev nepovratnih EU sredstava ne može riješiti institucionalne deficite hrvatske ekonomije. Novca uvijek ima, samo je pitanje njegove cijene.

Prije deset godina ta je cijena možda bila čak i neprohibitivno visoka te je rezultirala oportunitetnim troškovima, ali novca je uvijek bilo na tržištu. Pred nama je doba smanjene stabilnosti na financijskom tržištu i razdoblje niskih kamata svakako je iza nas. Zato ponavljam još jednom: uz naš novac koji moramo povući iz EU fondova, i to što je više moguće, još je važnije dobiti procjenu efekata tih sredstava na novostvorenu vrijednost i zaposlenost.

Jer što ćemo činiti jednom kad taj priljev nepovratnih sredstava iz EU stane? Ako se u 2023. ne fokusiramo na institucionalne deficite hrvatske ekonomije i ne uočimo kako su oni glavno ograničenje rasta njezine produktivnosti i konkurentnosti, bojim se da ćemo se nastaviti samozavaravati i biti ovisni o monokulturi turizma te kupačima koji će nam držati glavu iznad vode.

Integracijski procesi druga su važna stvar u 2023. Ulazak u EMU i Schengen svakako će pridonijeti smanjenju troškova poslovanja izvoznih poduzeća i stabilnosti financijskog sustava (npr. niža inflacija i kamate u odnosu na zemlje izvan europodručja) te ukupnoj otpornosti ekonomije, ali ovdje bih podcrtao važnost članstva u OECD-u. OECD je organizacija čija je specijalizacija upravo provođenje strukturnih reformi uz dozu socijalne osjetljivosti koja je primjerena našoj situaciji. Pravosuđe, javna uprava i upravljanje poduzećima u državnom vlasništvu tri su početne točke na koje se trebamo fokusirati u sljedećoj godini. Sve one direktno utječu na institucionalnu konkurentnost te na taj način podižu produktivnost i ukupnu konkurentnost hrvatske ekonomije.

Efekt monetarne iluzije

Treće, rast plaća i očuvanje životnog standarda ekonomski su i društveni imperativ u 2023. kako bismo zaustavili iseljavanje i očuvali javne usluge. Izvor tog rasta ne vidim na teret državnog proračuna, već povećanjem produktivnosti ukupne ekonomije. Ali ulogu države svakako vidim u pokretanju i provođenju strukturnih reformi koje sam apostrofirao kao problem ponude hrvatske ekonomije i naznačio OECD kao partnera u tom procesu.

Plaće su važne i zbog efekta monetarne iluzije. Od siječnja 2023. bit ćemo u situaciji u kojoj će naš dohodak izgubiti jednu decimalu, jednako kao i cijene dobara i usluga koje svakodnevno konzumiramo. Hoće li naši građani to prepoznati ili će se osjećati realno siromašnijima u situaciji u kojoj je inflacija iznad dugogodišnjih razina na koje su se naviknuli? Vjerojatni osjećaj smanjenja realne kupovne moći smanjit će osobnu potrošnju, što bi moglo rezultirati recesijom (i) početkom sljedeće godine. S jedne strane, to bi moglo usporiti inflaciju, ali, s druge strane, moglo bi pokrenuti novi val iseljavanja u situaciji u kojoj već bilježimo manjak na tržištu rada.

Ključno je povećanje mobilnosti

U posljednjih nekoliko godina iskristalizirali su se sektori više otpornosti na krize kao što su graditeljstvo, ICT, trgovina i usluge vezane uz turizam. Problem je što nijedan od njih nije temelj moderna i konkurentna gospodarstva jer je udio ICT-a, nažalost, još ispod pet posto BDP-a i BDV-a, a preostali sektori izrazito su ciklički osjetljivi. Istodobno, dok je lokacija (blizina centra EU), paradoksalno, bila prednost za autodestinacijski i nisko porezno tretirani turizam, to ne vrijedi i za industriju.

Skraćivanje globalnih lanaca vrijednosti i otvorene naznake deglobalizacijskih procesa pružaju mogućnost diverzifikacije hrvatske ekonomije, ali da bismo to postigli, potrebno je osigurati četvrtu pretpostavku – pravednu tržišnu utakmicu za sve investitore. Uz brže i efikasnije pravosuđe i javnu upravu na svim razinama potrebno je minimizirati političku alokaciju kapitala.

Ključnim mi se čini povećanje mobilnosti. Horizontalna mobilnost ljudi unutar sustava umanjila bi sklonost koruptivnim praksama, a mobilnost kapitala na temelju relativnih cijena osigurala bi nužno potrebne više razine investicija u hrvatsku ekonomiju. Potrebna je karika u tom lancu i funkcionalan Državni inspektorat. Optimalno ispunjavanje njegove uloge na tržištu rada, ali i na tržištu finalnih dobara i usluga, trebalo bi postati standard u 2023., a ne nešto što priželjkujemo iz godine u godinu.

Postavljanje kvantitativnih meta

Kako bismo promijenili klub konvergencije te dosegnuli Sloveniju i zemlje Višegradske skupine, moramo postaviti jasne i kvantitativne mete tijekom 2023. Institucije moraju reagirati brže, procesi moraju biti jednostavniji i transparentniji te moramo iskoristiti međunarodne ljestvice kad nude empirijski nepobitne pokazatelje. Tako nam OECD-ovi podaci potvrđuju kako 24,1 posto zaposlenih u punome radnom vremenu u Hrvatskoj ostvaruje nisku plaću, odnosno manje od dvije trećine medijalnog dohotka. Slovenija i zemlje Višegradske skupine bilježe te udjele ispod 20 posto, a prosjek zemalja OECD-a jest 14 posto. Cilj je zadan i dohvatljiv.

Zato je peta, zadnja zadaća u 2023. napuštanje upravljanja dojmom kao modus operandi. Jasno identificirati zadaće i izbjegavati poteze kao što su sazivanje izvanrednih konferencija za medije vikendom o rastu kreditnog rejtinga koji su same agencije i najavile, u sklopu ulaska u EMU, godinu dana prije (npr. agencija Fitch), zamrzavanje maloprodajnih cijena hrane (tzv. Inin efekt) kad se inflacija već očigledno prelila na druga dobra i usluge te neprovođenje studije i prethodne analize pri uvođenju poreza na ekstraprofit, čime se sami odričemo mogućnosti da jasno utvrdimo izvor rasta dobiti poduzeća (profiterstvo na energetskoj krizi naspram strateški dobrih poslovnih odluka i investicija u prethodnom razdoblju).

Moja je uloga biti faktor korekcije

Na Baniju, nažalost, i na kraju ove godine ne treba trošiti riječi i tinte. Imajmo sve to na umu kako se glasanje nogama naših građana ne bi nastavilo, jer upravljanje dojmom nije jednako odgovornu upravljanju ekonomijom.

Stvari koje sam apostrofirao spadaju u kratki i u dugi rok. Uvijek, a pogotovo sada u doba smanjene stabilnosti, vidim svoju ulogu kao faktora korekcije i na kraju nekoga tko naglas postavlja sljedeće pitanje: Zašto na Hvaru ne bi moglo uspjeti nešto drugo osim turizma?

 

21. svibanj 2024 16:33