Da je bazen radne snage na Zapadnom Balkanu ispražnjen, to znamo. Već dugo hrvatski poslodavci strane radnike ne traže u zemljama Zapadnog Balkana, premda su to zemlje iz kojih smo tradicionalno crpili radnu snagu koja se dosta dobro uvijek asimilirala. Nedostatak radne snage zbog iseljavanja u strane zemlje, očekivano, muče i zemlje u našem susjedstvu, a taj problem, kao i kod nas stvara ekonomske i demografske izazove koji imaju dalekosežne posljedice.
Veliki broj radnika, osobito mladih i visokoobrazovanih, iz regije odavno je emigrirao u razvijenije zemlje Europske unije u potrazi za boljim prilikama, sve je manje i drugih kvalificiranih radnika, a posljedica koju sve zemlje Balkana osjećaju jest sve izraženiji deficit radne snage u ključnim sektorima kao što su građevinarstvo, proizvodnja, zdravstvo i IT, što stavlja pritisak na vlade i poslodavce da reagiraju. A jedna od najčešćih mjera koje vlade poduzimaju kako bi ublažile ove trendove je povećanje minimalne plaće, no na brdovitom Balkanu plaće su još uvijek daleko niže nego u razvijenijim zemljama EU.
Prekretnica u Srbiji
Primjerice, minimalna plaća u Srbiji iznosi oko 400 eura. Nedavnim sporazumom između vlade i socijalnih partnera dogovoreno je njezino povećanje koje bi već s početkom 2025. godine trebalo iznositi 457 eura. Za Beograd je to velika prekretnica, dok sindikati u Srbiji upozoravaju da su ti iznosi i dalje puno manji od očekivane plaće od koje bi se dalo živjeti, tim više što oko sto tisuća radnika prima na minimalnu plaću.
U Crnoj Gori, sadašnja minimalna plaća iznosi 450 eura. U sklopu programa "Europa Sad 2", potpisnog gospodarskog programa Vlade Milojka Spajića, u listopadu se predviđa povećanje minimalne plaće s jedinstvenom dvojnom strukturom. Minimalna će plaća porasti s 450 eura na 600 za poslove koje obavljaju radnici srednje stručne spreme ili 800 eura za visoko obrazovane.
Dva entiteta - dva minimalca
U Bosni i Hercegovini je situacija kompliciranija jer dva entiteta imaju različite minimalne plaće. U Federaciji BiH neto minimalna plaća iznosi 316 eura, dok u Republici Srpskoj iznosi 459 eura. Međutim, oba entiteta se suočavaju sa sličnim problemima pri isplati tih plaća, jer mnogi poslodavci izbjegavaju prijaviti radnike kako bi im plaćali nužni minimum.
Sjeverna Makedonija, premda ima jednu od najmanjih minimalnih plaća na Zapadnom Balkanu, i to u iznosu od 360 eura, nije najgora. Skoplje se često spominje kao najjeftinija europska prijestolnica za digitalne nomade, no s obzirom na nedavni rast troškova života, pitanje je jedino što o tome misle prosječni Makedonci. Veću minimalnu plaću od Makedonaca ima čak i Albanija, gdje minimalna plaća iznosi 385 eura.
Najmanja na Kosovu
Najnižu minimalnu plaću ima Kosovo, kosovska vlada je nedavno podigla minimalnu plaću na 350 eura, prvi put od 2011. godine. Sve dosad kosovska je minimalna plaća iznosila svega 170 eura.
Hrvatska se davno ‘odrekla‘ Zapadnog Balkana, no naša minimalna plaća i dalje primjerice odskače od razvijenijih zemalja EU. Minimalac kod nas iznos 830 eura bruto, što je u neto iznosu oko 677 eura, s čime se ipak ne svrstavamo na samo dno prema statistici u EU. Manji su minimalci u bruto iznosu u EU u Rumunjskoj, Bugarskoj, Slovačkoj, Češkoj, Estoniji i Mađarskoj.
Iako je povećanje minimalne plaće korak u pravom smjeru za sve te zemlje, to još uvijek ne znači da će se radnici tamo zadržati, barem ne oni koji ispunjavaju uvjete za odlazak, pa se s pravom zemljama poručuje da im trebaju jači odgovori kako bi zaustavili iseljavanja. A to znači provođenje sveobuhvatnih reformi koje uključuju poboljšanje radnih uvjeta, jačanje obrazovnog sustava te stvaranje poticajnog poslovnog okruženja. Osim toga, izazovi poput slabije kvalitete javnih usluga, neefikasne birokracije te ograničene prilike za profesionalni razvoj, dodatno potiču iseljavanje. No, to su sve savjeti koje bi i sama Hrvatska mogla poslušati i provesti.