U novome broju Lidera, u intervjuu koji tek treba izaći, analitičar Neven Vidaković upozorava kako su dugovi zemalja (i EU članica) ključni problem o kojemu države, pa i europska središnja vlast ne vode dovoljno računa. Doduše, da ipak nešto zvoni za uzbunu Europska je komisija pokazala prije koji dan ponovno pokrenuvši validnost mastriških kriterija, suspendiranih najprije zbog pandemije, a dodatno produljenih zbog rusko-ukrajinskoga rata.
Dakle, s obzirom na to da od početka 2024. ponovno vrijede mastriški kriteriji (proračunski deficit do tri posto BDP-a i javni dug do 60 posto BDP-a), Komisija je u smjernicama državama članicama u okviru proljetnoga paketa europskog semestra 2024. najavila otvaranje procedure prekomjernoga proračunskog manjka za sedam članica, za Belgiju, Francusku, Italiju, Mađarsku, Maltu, Poljsku i Slovačku. Doduše, obnovljena su pravila ponešto ublažena, ipak se EU stalno ljulja između recesije i stagnacije, pa je novi pakt o stabilnosti i rastu nešto fleksibilniji i manje zahtjevan, jer bi naglo smanjenje deficita i javnoga duga (ako i kada bi bili izvedivi) moglo ugroziti ionako mršav gospodarski rast (procjena je za ovu godinu jedan posto u EU i 0,8 posto u eurozoni).
Prema ublaženim pravilima države članice s velikim javnim dugom (iznad 90 posto BDP-a) smanjivat će ga podnošljivih jedan postotni bod godišnje, a one s umjerenim dugom (između 60 i 90 posto BDP-a) za polovicu postotna boda. Hrvatske su proračunske performanse već neko vrijeme solidne, pa za to nije bilo potrebe. Utoliko je sastanak potpredsjednika Vlade i ministra financija Marka Primorca s predstavnicima svih ministarstava, od kojih traži linearno rezanje rashoda za deset posto, doista iznenađenje.
Ili nije, ovisno kako gledamo na cijelu stvar. Jer, iako rastemo brže od ostatka EU, (pre)brzo širimo deficit proračuna i javni dug, i to nakon što smo ih rekordno brzo ugurali gotovo u propisane kriterije (2020. javni je dug iznosio 86,1 posto, 2021. 77,5 posto, 2022. 67,8 posto, a lani 63 posto dok se deficit proračuna s 2,5 posto BDP-a u 2020. stanjio na 0,7 posto lani, no i to je bilo povećanje nakon što smo u 2022.imali suficit od 0,1 posto BDP-a). Ministar očito dobro vidi trend. Naime, ovogodišnji je proračun skrojen uz očekivanja rasta prihoda od 800 milijuna eura, ali i rasta rashoda od 3,3 milijarda eura (čak 11,3 posto više) čime se panirani minus u središnjem proračunu popeo preko ograde od 4 milijarde eura ili – skočio je dva i pol puta više nego lani. Vlada je krajem prošle godine kada ga je krojila očekivala rast ekonomije (doduše, manji od trenutnih performansi, očekivala je 2,8 posto, pa ga revidirala na 3,5 posto), uz pad inflacije i još jednu rekordnu sezonu.
No, slabo se očito računalo s učinkom rasta plaća za više od 240 tisuća javnih zaposlenika koji postaju glavnim škarama jaza. Da doista treba zakočiti i da ministar itekako dobro uočava trend pokazuje raskorak između rasta potrošnje i pada izvoza, što uz rast plaća na duge staze nije posve održivim (iako suvremeni trendovi pokazuju da klasične ekonomske postavke u globaliziranome društvu sve manje vrijede).
Međuigre plaća, potrošnje i rasta
Naime, rast je pogonjen dvjema komponentama domaće potražnje – osobnom potrošnjom (8,4 posto) i investicijama (pogonjenima priljevom iz EU fondova na neto razini od 3,5 posto BDP-a godišnje). Rast je osobne potrošnje pet puta veći od prosjeka Unije, jer leti na krilima istodobnoga rasta plaća i smirivanja inflacije. No, najveće povećanje plaća u povijesti, 1,63 milijardi eura, strši u odnosu na činjenicu da nam ukupni izvoz pada. Rast plaća, potrošnje i investicija pokazuju da država opet igra glavnu ulogu generatora rasta, no stabilni srednjoročni rast ovisi prije svega o oporavku ukupnoga izvoza (prije svega roba), a to nema previše veze s EU sredstvima nego prije svega s privatnim sektorom i s oporavkom glavnih izvoznih tržišta, Njemačke i Austrije (i Italije, no ona ima svojih, ne samo proračunskih problema). Podaci pokazuju koliko je izvoz slabiji – prihodi od prodaje privatnoga sektora (potrošnja) lani su rasli 14,5 posto dok su prihodi od izvoza porasli tek 4,5 posto (uz to je i neto marža ne-izvoznika 6,1 posto dok je ona kod izvoznika na razini od 5,1 posto).
Ministar Primorac u svojim se prognozama, koje je morao podastrijeti Komisiji, obvezao na deficit konsolidirane opće države od 2,6 posto i javni dug na razini 59,2 posto, dakle, unutar mastriških granica, a s rastom plaća i iščitavanjem podataka o kretanju industrijske proizvodnje (prerađivačka je industrija zabilježila realni pad bruto dodane vrijednosti od 1,5 posto) nije mu očito bilo teško zaključiti kako su obećane brojke ugrožene. Uostalom, iako pada, inflacija se neće spustiti na željene razine sve dok plaće i osobna potrošnja brzo rast (uz istodobni pad izvoza).
Iako dio ekonomista ne vidi problem u rastu pogonjenome potrošnjom, drugi dio to ipak ponešto brine, sveukupno se malo tko hvata za glavu oko strukture rasta. Ulovili smo dobar val i brzo sustižemo prosjek EU-a (u dva mandata sa 62 na 76 posto) što bi nekada možda i moglo prikočiti val iseljavanja. Pad plaća to sigurno neće, stoga spuštanje stope rasta plaća nije izglednim (blaža stopa rasta već jest), pa je ministar prisljen tražiti štednju u nekim drugim stavkama. Kako su te druge stavke u odnosu na plaće ipak minorne, a 10 posto reza nije beznačajno, međuigre plaća, potrošnje i rasta ipak će se u nekome trenutku morati zaustaviti. Na početku mandata to možda i nije posve nemoguće.