Šime Erlić preuzeo je dužnost ministra regionalnog razvoja i fondova EU (MRRFEU) upravo u vrijeme kad cijeli sustav nije radio jer ga nitko nije konvertirao u eure. Ispada da njegova prethodnica ipak nije smijenjena zbog nedostatka povjerenja, nego zbog nesposobnosti. No Erlić je vrlo suzdržan na tu temu. Uostalom, i on je bio drugi čovjek tog ministarstva, koje je raskinulo ugovor s Omega Softwareom i angažiralo Finu.
U prvom javnom istupu nakon preuzimanja dužnosti rekao je kako ne misli da je itko kriv za situaciju u kojoj sustav ne radi. Objasnio je da je Ministarstvo potkraj prošle godine dobilo informaciju da se mora napraviti konverzija, ali da Fina ima brojne sustave koje je trebala opslužiti potkraj prošle godine.
Nitko nije kriv ni za što
Dakle, Nataša Tramišak, Šime Erlić i cijela družina od oko 440 zaposlenih tek su potkraj godine dobili informaciju da Hrvatska, eto, 1. siječnja 2023. prelazi na euro, pa će se zbog toga mora napraviti konverzija. A čini se da je ulazak u eurozonu zatekao i Finu, koja, prema Erliću, ‘ima brojne sustave koje je trebala opslužiti potkraj prošle godine‘. Sve skupa zatekla ih je ta tajna operacija za koju su, očito, znali samo premijer, guverner, i još par najužih suradnika.
A općepoznato je da Tramišak otprije ne uživa povjerenje hrvatskoga kancelara, pa je očito ostala izvan elitnoga društva koje je pripremalo operaciju ‘Konverzija‘, o čijoj tajnosti govori i činjenica da za nju nisu znali ni u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, ali ne priznaju da je to razlog neisplate potpora za samozapošljavanje.
‘Nitko nije kriv‘ za dodatni zastoj od mjesec dana u sustavu fondova EU:
• koji se još muči s povlačenjem novca iz prethodnog programa za sedmogodišnje razdoblje koje je završilo 2020.;
• koji bi trebao ubrzati povlačenje love iz protupotresnog Fonda solidarnosti, da se spasi što se još može spasiti do kraja lipnja, kad istječe već jednom prolongirani rok;
• koji još nije ni počeo objavljivati natječaje za sedmoljetku 2021. – 2027., a u prva tri mjeseca ionako nije planirano raspisivanje ni jednog natječaja.
‘Nedostatak krivnje‘ i skidanje odgovornosti jedan je od ključnih problema u državnoj upravi, koji se sad, eto, zrcali u Ministarstvu za fondove EU. Tramišak i Erlić ne dolaze iz istog zemljopisno-političkoga kruga. Tramišak je u visoku politiku ušla preko HSP-a iz kojeg je, skupa sa svojim mentorom, današnjim osječko-baranjskim županom Ivanom Anušićem, prešla u HDZ. Erlić je pak poslušni zadarski vojnik HDZ-a još od najranije mladosti. No postoji i zajednički nazivnik. Do ministarskih pozicija došli su kroz državne institucije, počevši od lokalne razine. Mala iznimka je pripravništvo koje je Tramišak odradila u osječkom Gradskom prijevozu putnika, ali tu epizodu ona čak i ne spominje.
Bijeg od realnog biznisa – uza stranačku podobnost – glavna je zajednička ministarska karakteristika. Od 18 članova aktualne vlade, čak ih osmero nema ni jednog jedinog dana radnog staža izvan institucija lokalne i središnje države. Još sedmero bili su zaposlenici u javnom sustavu (od učitelja i predavača na visokoškolskim ustanovama do liječnika).
Veliko ministarsko iskustvo u državnim institucijama trebalo bi značiti spretnost u administrativnim procedurama i organizaciji rada, kao i da razumiju niže stepenice u hijerarhiji i lokalnu samoupravu, kroz koju je dobar dio prošao. No još je veći nedostatak što ni premijer ni četvero potpredsjednika nemaju ni jednog dana staža izvan državnih službi.
Samo 15 godina kod poduzetnika Privatni sektor ‘osjetilo‘ je samo troje. Ministrica poljoprivrede Marija Vučković četiri godine karijeru je gradila u marketingu, komercijali i financijama Luke Ploče (doduše, u doba kad je to bila tvrtka u vlasništvu države). Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman ima sedam godina rada kao član i voditelj tima za istraživački razvoj u švicarskoj kompaniji Melior-Häfliger (današnji Meliofeed), a na službenim stranicama Vlade ne spominje da je bio u NO-u Agroproteinke, u kojoj ima 20,56 posto vlasništva.
Ministar gospodarstva Davor Filipović najprije je tri godine radio kao asistent ovlaštenog revizora u obiteljskoj revizorskoj tvrtki Fimar iz Splita, a prije početka akademske karijere godinu je dana bio investicijski analitičar, u tvrtki Proventus strategije, koja više ne postoji, a tada je bila u vlasništvu Tomislava Radoša.
Tih petnaest godina staža kompletno je iskustvo koje aktualna ministarska garnitura ima izvan državne službe. I zato je normalno da ‘nitko nije kriv‘ i da su obavijest o konverziji ‘dobili u zadnji čas‘. Zamislimo kakav bi kaos nastao da su u Lidlu, Zabi, HT-u… kao svi pošteni hrvatski birokrati (pa i oni iz ministarstva zaduženog za fondove EU i HZZ-a) čekali službenu informaciju o potrebi konverzije.