Teme poput nacionalizacije uobičajeno se izvlače ili kada treba ubrati nešto izbornih bodova ili kada se odvijaju neki teški, sudbonosni događaji. Energetska kriza koju upravo proživljavamo jedan je od najtežih, jer se ogleda u (moguće dugotrajnoj) nedostupnosti energenata, ponajprije za industriju, i hiperbrzom rastu njihove cijene.
Ono što odskače od uobičajenih 'protokola' jest činjenica da su temu izvukle perjanice europskoga kapitalizma. Njemačka je vlada prihvatila prijedlog zakona koji joj omogućuje preuzimanje udjela u energetskim tvrtkama suočenima s problemima. Tako će Njemačka formalno moći preuzeti udjel u bivšoj podružnici Gazproma, Gazprom Germania, kojom u ovome trenutku upravlja njemački energetski regulator.
Austrija je izglasala zakon koji omogućuje zapljenu skladišta plina ako kapaciteti padnu ispod 10 posto, jer Gazprom ne puni svoj dio postrojenja Haidach blizu Salzburga. Francuska planira nacionalizirati domaću elektroprivrednu kompaniju, zbog rata zaglavljenoj u dugovima. Iako država već posjeduje 84 posto dionica jedne od najvećih energetskih kompanija u Europi, plan je iskeširati još pet milijardi eura za otkup ostatka vlasništva, sve kako bi osigurala suverenitet u vrijeme najveće energetske krize u posljednjih nekoliko desetljeća.
Uz takav ne baš minoran alibi i Hrvatska razmišlja o nacionalizaciji naftne kompanije ne bi li si osigurala nešto mirnije noći. Ne samo formalno, nego i sadržajno to bi imalo smisla, jer se INA u rukama MOL-a pretvorila u trgovačko poduzeće koje samo preprodaje energente. Stoga nekadašnji direktor INA-e i bivši ministar gospodarstva Davor Štern navija za tu opciju. Čini se, jedini.
- Budimo realni, INA atrofira od 2000. godine, prestala je proizvoditi, nije modernizirala rafineriju, nema postaje na lukrativnim pravcima. U našim rukama može početi proizvoditi derivate, no morala bi napustiti formulu kupnje s mediteranskog tržišta i prodavati po realnoj cijeni koštanja – uvjerava Štern dodajući da INA može postati profitabilnom uz bolji odnos prema sadašnjim kapacitetima proizvodnje, kupnjom nafte po realnim cijenama i razvojem velikih projekata obnovljivih izvora energije u kratkome roku.
Što kažu drugi stručnjaci (i to u vrijeme donošenja arbitrarne presude), koliko bi imalo smisla uložiti u otkup atrofirane kompanije kojoj nedostaju ključni resursi, i to u vrijeme kada se ubrzano napuštaju ugljikovodici, pročitajte u novome tiskanom i digitalnom broju Lidera.